Kategorija: Psihologija (page 1 of 1)

Moja Borba S Depresijom

Depresija je veliki problem modernog doba.

Depresija je izrazito kompleksna boleset. Njezini točni uzroci nisu poznati – veliki broj faktora može pridonijeti njezinom razvoju. Primjerice, ovaj članak spominje zlostavljanje, traume, genetiku, važne životne događaje, probleme u privatnom životu, teške bolesti i zloporabu opojnih sredstava. Ta kompleksnost je i glavni problem – kada ljudi nešto ne razumiju, često to ignoriraju ili zanemaruju.

Međutim, depresiju svakako ne treba zanemarivati. Prema podacima Svjetske Zdravstvene Organizacije, do kraja 2020 depresija će postati druga najraširenija bolest. Procjenjuje sa da oko 300 milijuna ljudi u svijetu pati od nekog oblika depresije. (1)Izvor : http://www.who.int/mediacentre/factsheets/fs369/en/ Samo u Sjedinjenim Američkim Državama, veliki depresivni poremećaji zahvaćaju oko 14,8 milijuna odraslih starijih od 18 – gotovo 7% stanovništva. (2)Izvor: https://www.healthyplace.com/depression/depression-information/depression-facts-depression-statistics/

Iako se ostatak svijeta obično voli rugati Sjedinjenim Američkim Državama, mi ostali nismo ništa bolji. Primjerice, prema podacima Varaždinskog instituta za javno zdravstvo, u Hrvatskoj od depresije pati 19% žena i 10 % muškaraca. (3)Prema ovom članku: http://www.varazdinske-vijesti.hr/aktualno/uoci-svjetskog-dana-zdravlja-depresija-je-sve-ucestalija-i-treba-ju-destigmatizirati-15194/

Prema statistikama, broj ljudi koji pate od depresije se povećava na dnevnoj bazi. Postavlja se pitanje – zašto je ta brojka toliko veća nego prije 50-70 godina?Zašto je broj ljudi koji pati od depresije konstantno u porastu?

Teško je navesti jedan faktor koji je doveo do ovih poražavajućih brojki. Dopustite nam da spomenemo neke od socioloških koje smatramo važnima i relevantnima:

·        KULTUROLOŠKI UTJECAJ

Iako je čak i danas depresija vrlo stigmatizirana, možete zamisliti kako su stvari izgledale u prošlosti. Prije nekih 50-70 godina, ljudi jednostavno nisu pričali o depresiji. Nitko si nije htio priznati da je možda depresivan. Osim toga, stručna pomoć praktički nije postojala – psihologija ja sama po sebi vrlo mlada znanost, a kamoli područja poput psihoanalize ili psihoterapije.

·        SVIJET U KOJEM ŽIVIMO

Već sam pisao u prethodnom postu o utjecaju svijeta oko nas i o tome koliko loše definiramo uspjeh. Psiholog Tim Kasser, pisac knjige The High Price Of Materialism i jedan od pisaca knjige Psychology and Consumer Culutre je nizom studija pokazao kako je ganjanje ciljeva poput bogatstva, slave ili statusa usko povezano s anksioznošću i depresijom.

·        UDALJENOST OD LJUDI OKO NAS

Budimo iskreni – zbog razvoja tehnologije, sve više i više vremena provodimo ispred malih ekrana umjesto ispred drugih ljudi. Veze s drugim ljudima su sve slabije, prijateljstva propadaju s godinama i sve se više ljudi osjeća usamljeno i izgubljeno. Čak i kada provodimo vrijeme s ljudima, prokleta naprava u našem džepu nas konstantno podsjeća da nismo pogledali najnoviji smiješni video ili zadnju objavu naše simpatije na snapchatu. (4)Neki članci otvoreno optužuju pametne telefone kao jedan od glavnih uzroka rastućeg broja depresivnih tinejdžera. Za više detalja pročitajte sljedeća dva psychologytoday članka: Why so many todays teens are depressed i Why so many people are stressed and depressed

Gle, druže se…

E sad, zašto sve ovo spominjem? Zato što me nedavno kontaktirao moj prijatelj Antonio, i pitao da li popsychle prihvaća tekstove gostiju. S obzirom na to da mi je prvi put netko postavio to pitanje, malo sam bio zatečen. Istodobno sam bio i vrlo sretan jer je moje pisanje motiviralo i nekoga drugoga da podijeli nešto o sebi, pa sam rekao, zašto ne.

U toku daljnjeg razgovora, Antonio je spomenuo kako želi napisati članak o depresiji i pitao me bi li se takav članak uklapao u koncept ovog bloga. S obzirom na to da je jedan od glavnih ciljeva popsychlea natjerati ljude da se loše osjećaju, rekao sam da se uklapa savršeno. S obzirom na to da sam znao da je aktivan volonter, mislio sam da je kroz svoje aktivnosti susreo velik broj depresivnih ljudi i da želi prenijeti svoja iskustva.

Međutim, ono što je uslijedilo me poprilično šokiralo – Antonio je napisao članak o vlastitoj borbi s depresijom. Najgore od svega je to što nisam imao nikakvog pojma da je depresivan. Iako ga ne poznajem toliko dugo, mislio bih za njega da je zadnja osoba na svijetu s takvim problemom. Zapanjilo me kako nas je lagano zavarati i kako malo pažnje uistinu obraćamo na druge ljude.

Također sam shvatio koliko je Antonio hrabar. Koliko je teško otvoreno pisati o takvim problemima s obzirom na svu stigmu i konstantno posramljivanje depresije i mentalnih bolesti. Ali istodobno me njegov zahtjev ispunio srećom i toplinom – moje pisanje je motiviralo nekog na takav fenomenalan pothvat.

I tako, nakon mnogobrojnih iteracija i revidiranja njegovog teksta, članak je pripremljen za javnost. Osobno sam vrlo zadovoljan konačnim rezultatom. Da se razumijemo – ništa što u njemu piše nije revolucionarno. Ali članak nudi jedinstvenu perspektivu u um depresivne osobe. Nadam se da će se svi koji prolaze kroz nešto slično u njemu pronaći, da će shvatiti da nisu sami u svojim problemima i da će im jedna priča sa sretnim krajem pomoći da se lakše s njima nose.

A sada, bez daljnjeg filozofiranja, dajem riječ Antoniju.

 

 

Zovem se Antonio i patim od depresije.

Za početak bih se htio osvrnuti na jedno često pitanje: Je li depresija stvarna? Nije li to sve samo u tvojoj glavi? Želio bih reći jednom za svagda: A) NE NIJE! i B) JEBI SE!. Depresija nije samo u mojoj glavi. Depresija je stvaran i ozbiljan problem u današnjem društvu. Depresija je zastrašujuća bolest koja dovodi osobu do stanja u kojem se osjeća usamljeno i napušteno.

Bez obzira na sve znanstvene dokaze, bez obzira na statistike, puno ljudi i dalje vjeruje da je depresija nešto što osoba sama odluči imati. Da je depresija stvar izbora. Jako malo ljudi misli da je depresija nešto ozbiljno. Stariji ljudi pogotovo smatraju da je to izmišljotina razmaženih mladih generacija. Da se sve svodi na slušanje tužne glazbe i gledanje kroz prozor.

Šta, malo si neraspoložen? Ajmo glavu gore, curico jedna!

To je vrlo opasna zabluda. Osoba ne bira depresiju, depresija bira nju. Vjerujte mi, da sam mogao birati, definitivno bih izabrao da nikada nemam ništa s njom. Nažalost, nije me se ništa pitalo.

S 19 godina mi je službeno dijagnosticirana depresija. Da budem iskren, teško se sjetiti točnog trenutka kada sam shvatio da ju imam. Već sa 16 godina sam počeo osjećati prve simptome. I dalje ne znam zašto patim od nje. Depresija se u mom životu samo najednom pojavila i postepeno počela razvijati. Ova postepenost je vrlo velik problem. Nije da se čovjek jednog dana probudi i kaže: U jebemti, malo sam tužan danas.

Ništa slično.

Depresija dolazi u malim dozama. Čovjek se počinje boriti s malim stvarima, poput odlazaka u šetnju, ali se ma početku uvjerava da to nije nikakav problem. „Ma samo sam malo umoran, to je sve.“ Mi ljudi smo vrlo dobri u racionalizaciji i sami sebe uvjerimo da je to samo prolazno razdoblje. Nažalost, malo po malo, iz dana u dana, depresija postaje sve jača i rupa u kojoj se čovjek nađe sve veća i veća.

Na kraju se ispostavi da to nije samo prolazno razdoblje. U jednom trenutku čovjek prihvati depresiju kao nešto normalno i odluči staviti masku. Masku koja drugima poručuje: „Dobro sam! Sretan sam!“  Maska koja funkcionira neko vrijeme, ali koju je svakoga dana sve teže održavati.

Čovjek ima osjećaj kao da nikada neće biti sretan. Pojmovi poput „zadovoljstva“ i „sreće“ se čine nedostižnima. Stvari u kojima smo uživali u prošlosti se sada čine potpuno bezvrijednima. Čak i najobičniji zadaci postaju naporni i bolni. Čovjek se osjeća kao da mu nevidljivi uteg visi nad cijelim tijelom. Svaki korak se čini kao najteža stvar na svijetu. U nekom trenutku se čovjek počinje kriviti i osjećati sram u vezi svega što je i što nije učinio.

To je trenutak u kojem motivacija pada u nulu. Čovjek se pita: „Zašto bih se trudio kada me ionako ništa ne uveseljava? Ako me ništa ne veseli, koja je svrha?“ Tjedni i mjeseci prolaze, a život se pretvara u beskonačnu petlju tuge i boli.

Mali dio nas želi ispraviti stvari. Ali taj dio živi samo par sati. Tu i tamo se potrudimo i pokušamo izaći van i družiti se s ljudima, ali ti pozitivni intervali vrlo kratko traju.

Čovjek se počne boriti u svakodnevnim situacijama, poput razgovora s prijateljima. Počinjemo razmišljati da li uistinu trebamo ljude oko nas. Kao da svaka interakcija s drugim ljudima završava katastrofom. S obzirom na to da je osjećaj srama već uvelike prisutan, u nekom trenutku počinjemo izbjegavati ljude u potpunosti. Na kraju, depresija vodi u izolaciju, jer u izolaciji nitko ne postavlja teška i glupa pitanja.

U konačnici, počinjemo tjerati ljude od nas. Prijateljstva i međuljudski odnosi se ruše kao kula od karata. Depresija je jedan veliki začarani krug s obzirom na to da su ljudi oko nas najveća šansa za spas – što nam je teže to više tjeramo ljude od sebe, što nam dodatno otežava situaciju. Na kraju počnemo u potpunosti ignorirati obitelj i prijatelje.

Počinješ shvaćati da ti je sama egzistencija nepodnošljiva. Shvatiš da postoje samo dvije opcije. Prva opcija je pokušati se suočiti s problemom, što je praktički nemoguće bez profesionalne pomoći. Druga opcija je skratiti si muke jednom za svagda.

Druga opcija je oduzeti si život. (5)Možda zvučim kao melodramatičan emo tinejdžer, ali to je realnost. Prema Mayo Clinic studiji, 65% ljudi dijagnoscitiracnih s depresijom ima suicidalne misli. 6% njih ga pokuša

Kao što su oni s boljom moći zapažanja već primijetili, s obzirom na to da pišem ove riječi, nisam još izvršio samoubojstvo. Nakon dugačke bitke, uspio sam stati na noge. Periodi depresije i dalje postoje, ali su kraći i manje intenzivni nego ikad prije.

Kako sam se uspio izvući? Kako sam se uspio nositi sa svim svojim problemima? Tri stvari su bile od ogromne pomoći:

·        ANTIDEPRESIVI

Antidepresivi su bili ključni u inicijalnoj fazi borbe. Njihova uloga je ublažavanje simptoma depresije i prevencija depresivnih faza.

Nažalost, dan danas su lijekovi za borbu protiv depresije jako stigmatizirani. Da vam neko kaže da uzima Prozac, što biste pomislili? Kako biste reagirali? Vjerojatno biste pretpostavili da nešto nije u redu s njim. Vjerojatno biste se malo odmaknuli od te osobe. Vjerojatno biste mislili da imate posla s luđakom.

Takvo osuđivanje nije karakteristično isključivo za ‘vanjske ljude’. Čak i depresivni ljudi često odbijaju uzimati lijekove. Često smatraju kako je prihvaćanje lijekova i službena potvrda da su sišli sa uma.  (6)Sjetite se Elliota Rodgera iz prethodnog članka koji je prošao kroz nešto slično  – Vjekoslav Nemec Često sumnjaju da im antidepresivi uistinu mogu pomoći.

Nažalost, nekada su i u pravu. Kao što je često slučaj s medicinskim preparatima, antidepresivi mogu nekima puno pomoći, a istodobno nemati nikakav efekt na druge. Dodatno, neki psihoterapeuti, vrlo laki na obaraču, su ih skloni propisivati kao magično rješenje za sve probleme. Što ti ‘profesionalni propisivači pilula’ ne shvaćaju je da su, u većini slučajeva, antidepresivi najefikasniji u kombinaciji s nekim oblikom terapije. U knjizi Feeling Good: the New Mood Therapy, kognitivni terapeut David Burns je napisao:

„Lijekovi su najučestaliji oblik tretmana depresije u Sjedinjenim Američkim Državama. Ustaljeno mišljenje, koje i mediji propagiraju, je da su lijekovi i najefikasniji oblik liječenja. Ipak, ovakvo mišljenje nije u skladu s rezultatima brojnih studija provedenih unazad zadnjih 20 godina. Te studije pokazuju da su novi oblici psihoterapije, pogotovo kognitivna terapija, u najmanju ruku jednako efikasni, a kod većine pacijenata i efikasniji, nego  lijekovi.“

Poznato je da antidepresivi za sobom neminovno vuku negativne nuspojave. I sam sam kroz njih prošao nakon što sam ih počeo uzimati – i nije bilo nimalo ugodno. Patio sam od glavobolja, vrtoglavice i konstantnog nedostatka sna.

Međutim, većina nuspojava je bila prisutna samo u prvih par tjedana liječenja. I unatoč njima, antidepresivi su mi puno pomogli. Učestalost i intenzitet ‘depresivnih episoda’ su se znatno smanjili. Mislim da su u početku antidepresivi bili ključan faktor u borbi sa simptomima depresije, poput osjećaja praznine, iscrpljenosti i ekstremne tuge.

Naravno, vrlo je bitno raspraviti sve prednosti i nedostatke antidepresiva sa svojim doktorom. I nemojte zaboraviti – na kraju ste vi ti koji donosite konačnu odluku.

Utjecaj antidepresiva na prevenciju povrata depresivnih peroda (Izvor: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmedhealth/PMH0087089/)

·        PSIHOTERAPIJA

Drugi važan faktor u mojoj borbi protiv depresije su bile sesije kod psihoterapeuta.

Shvaćanje vlastitih osjećaja i razvijanje samosvijesti su najvažnije posljedice terapeutskog procesa. Kroz razgovor sa stručnom osobom, uspio sam identificirati mehanizme pomoću kojih se mogu lakše nositi sa svojim problemima i osjećajima. Moj terapeut je vidio stvari iz drugačije perspektive nego ja i kroz terapiju me je uspio ‘natjerati’ da i sam prihvatim tu ‘pozitivnu’ perspektivu.

Naravno, taj proces nije jednostavan. Kroz terapiju sam prošao kroz brojne teškoće. (7)Vrlo vjerojatno – ako terapija ne ‘boli’ – radiš ju pogrešno Glavna je ponovno bila reakcija okoline – prijatelji i obitelj nisu shvatili zašto sada moram ‘ići na tu blesavu terapiju’. Slično kao i s antidepresivima, uz terapiju se vežu brojne stigme. Ljudi koji posjećuju terapeuta se često smatraju ludima.

Osim drugih ljudi, i sam sebi sam često bio najveći protivnik. Često nisam vidio svrhu odlaska na sesiju. Problem koji se često javlja u procesu terapije je osjećaj da terapija nikamo ne vodi. Da nema nikakvog napretka.

Ipak, na kraju sam uspio vidjeti svjetlo na kraju dugačkog i mračnog tunela.

Nakon mnogih izgubljenih bitaka, dobio sam šansu da dobijem rat.

·        DRUGI LJUDI

„Jedna od najljepših karakteristika istinskog prijateljstva je shvaćati i biti shvaćen.“ – Lucije Seneka

Iako mi je profesionalna pomoć definitivno bila potrebna, na kraju balade, najveći posao odradili su ljudi oko mene. Obitelj i bliski prijatelji koji su bili uz mene kada sam ih najviše trebao. Unazad zadnjih par godina, stekao sam nekoliko jakih prijateljstava koja su mi pomogla nadvladati depresiju i depresivne periode. (8)Ljudi, ako ovo čitate, puno vam hvala! Najbolji ste!

Kad ste depresivni, vrlo je utješno da, bez obzira na to koliko se usamljeno osjećali, nikad niste uistinu sami. Definitivno niste jedini na svijetu sa takvim problemima. Osim toga, ljudima oko vas je stalo do vas i vole vas upravo onakvima kakvi jeste. Iako se često sramite depresije i zbog toga osjećate napušteno, vjerujte mi.

Nikada. Niste. Sami.

Depresiju je toliko lakše nadvladati kada ste okruženi prijateljima i obitelji koji shvaćaju što se događa, koji vas gledaju bez osude. U nekoliko navrata kada sam imao napadaje panike, ljudi su bili voljni razgovarati sa mnom dok napadaji ne nestanu. Često su ti razgovori trajali do sitnih jutarnjih sati (5 ili 6 ujutro!). Ti ljudi su često imali obaveze idući dan. Ti ljudi su često imali svoje brige i probleme. Ti ljudi su često morali živjeti vlastiti život.

Ali su bili tu!

I to je na kraju ono najvažnije. Jer ako ne patite od depresije, logično je za očekivati da niste sposobni shvatiti bol kroz koju depresivna osoba prolazi. Uostalom, nitko to niti ne očekuje od vas. Savršena i dostatna pomoć je jednostavno biti tu.

Vrlo često, depresivna osoba ne zna što treba, ali sigurno trebaju nekoga tko će se naći u istoj sobi s njima bez da ih sudi. Nekoga kome neće smetati da li ta osoba vrišti ili plače. Nekoga ko će im pomoći preživjeti u teškim vremenima.

Jer, na kraju, depresija se svodi na to.

Preživljavanje!

Footnotes

Footnotes
1 Izvor : http://www.who.int/mediacentre/factsheets/fs369/en/
2 Izvor: https://www.healthyplace.com/depression/depression-information/depression-facts-depression-statistics/
3 Prema ovom članku: http://www.varazdinske-vijesti.hr/aktualno/uoci-svjetskog-dana-zdravlja-depresija-je-sve-ucestalija-i-treba-ju-destigmatizirati-15194/
4 Neki članci otvoreno optužuju pametne telefone kao jedan od glavnih uzroka rastućeg broja depresivnih tinejdžera. Za više detalja pročitajte sljedeća dva psychologytoday članka: Why so many todays teens are depressed i Why so many people are stressed and depressed
5 Možda zvučim kao melodramatičan emo tinejdžer, ali to je realnost. Prema Mayo Clinic studiji, 65% ljudi dijagnoscitiracnih s depresijom ima suicidalne misli. 6% njih ga pokuša
6 Sjetite se Elliota Rodgera iz prethodnog članka koji je prošao kroz nešto slično  – Vjekoslav Nemec
7 Vrlo vjerojatno – ako terapija ne ‘boli’ – radiš ju pogrešno
8 Ljudi, ako ovo čitate, puno vam hvala! Najbolji ste!

Kriza Kasnih Dvadesetih ili Zašto Sam Plakao za Svoju Promociju

Napokon je bilo gotovo.

Nakon vrlo turbulentne godine, tijekom koje sam se osjećao totalno jadno ponajviše zbog činjenice da je djevojka u koju sam se zaljubio počela hodati sa zajedničkim prijateljem, 14. lipnja 2016 sam uspješno obranio svoj diplomski rad i stekao titulu magistra elektroenergetike (1)Oh da, i informacijske tehnologije uz to. Stvarno je zadivljujuće kakvu nam širinu pruža moderno fakultetsko obrazovanje.

To je bio trenutak kojem sam težio još od sedme godine. To je bio trenutak u kojem sam napokon ostvario taj dugo očekivani cilj. To je bio trenutak u kojem sam napokon bliske ljude učinio ponosnima. Na kraju krajeva, glavni cilj 18-godišnjeg obrazovanja je završiti s diplomom u ruci i postati “svoj vlastiti čovjek”.

Sljedeće jutro sam se probudio s osjećajima olakšanja, sreće i jakog mamurluka (2)Jebiga, slavilo se. Posao koji me čekao iza ugla bio je jedan od glavnih razloga mojeg optimizma. Naime, na trećoj godini potpisao sam stipendijski ugovor s privatnom elektroenergetskom firmom, kojim sam se obvezao da ću u toj firmi i početi raditi nakon što diplomiram (3)Sklapanje ugovora se baziralo isključivo na mojim kompetencijama i kvalifikacijama, a ni slučajno na činjenici što je moj otac zaposlenik navedene firme.

Otprilike mjesec i pol dana kasnije, 1. rujna 2016, sam ušao u svoj ured po prvi put. Dok sam prilazio sivom poslovnom kompleksu izgrađenom u tipičnom socijalističkom stilu, osjećao sam se istovremeno nervozno i uzbuđeno. “To je to”, pomislio sam. “Ovo je početak putovanja u svijet odraslih. Od danas pa nadalje sam svoj čovjek, s vlastitom plaćom i vlastitim životom. Od danas pa nadalje, život će biti jednostavan i gladak kao bebina guzica (4)Nije da stvarno znam koliko su bebine guzice glatke. Pervertitu!.

Kao što to već obično biva, stvari su se krenule razvijati u potpuno suprotnom smjeru od onoga kojeg sam očekivao. Mnoga su pitanja ostala neodgovorena. Želim li se baviti ovim poslom idućih 40 godina? Kada ću putovati svijetom? Kada ću promijeniti svijet? Moj Bože, još uvijek sam solo, kada ću se oženiti? Kada ću se odseliti? Trebam li kupiti auto? Jesu li moji hobiji vrijedni utrošenog vremena? Kad smo već kod toga, kamo mi sve to vrijeme odlazi? Kako se baviti svime čim bih se želio i usput družiti s prijateljima? U stvari, što je TO što ja želim? Moj Bože, mogu li se samo vratiti u djetinjstvo i igrati Pro Evolution Soccer po cijele dane? (5)Žao mi je, FIFA fanovi, PES je za prave muškarce

Uzbuđenost i znatiželja su vrlo brzo nestali. Zamijenila ih je dosada i rezigniranost svakodnevnom rutinom. Ubrzo sam se počeo osjećati potpuno izgubljeno i preopterećeno.

Do eskalacije je došlo na dan moje promocije. Kao što svi znamo, u Hrvatskoj je promocija jedan od najvažnijih dana u životu. (6)Usporediv eventualno s vjenčanjem. Ili rođenjem prvog djeteta. Ili trenutkom u kojem je Goran Ivanišević osvojio svoj prvi i jedini Wimbledon.. Naša je održana u veličanstvenoj velikoj dvorani Lisinski.

To je bila jedna od onih svečanih prigoda za koje se svi maksimalno srede. Prigoda u kojima muškarci obuku svoja najbolja odijela i misle da izgledaju kao sljedeći James Bond glumac, a zapravo izgledaju kao da se nekome spremaju prodati policu životnog osiguranja. Prigode u kojima djevojke potroše abnormalne količine vremena i novca na frizuru i na usklađivanje boje haljine s bojom svojih cipela kako bi mogle izgledati naprosto nevjerojatno prilikom poziranja za najnoviju profilnu sliku za Facebook na kojoj zajedno sa svojom familijom pokazuju cijelome svijetu koliko su zapravo sretne i ponosne i na kojoj se preseravaju značajem svojih postignuća kao da su upravo otkrile deseti planet, a ne provele prethodnih godinu dana pišući svoj diplomski rad u pauzama između teških opijanja u lokalnom noćnom klubu i romantičnih putovanja po Španjolskom s Juanom.

Slika poput ove.

Ma pogledaj ga kako je sretan

Za izgubljenog i preneraženog Vjeku, cijeli događaj je bio izuzetno naporan. Uostalom, nikad nisam ni bio veliki fan sličnih ceremonija. Standardni dekanovi “vaša budućnost je svijetla” i “vi ste posebni” govori nisu nimalo pomogli i samo su pojačali osjećaj zbunjenosti.  Osim toga, zbog manjka zainteresiranosti za elektroenergetiku tijekom zadnje godine studija (već tada!), latinske riječi cum laude se nisu našle pored mojeg imena na diplomi. Nekome natjecateljski nastrojenom poput mene, tko je bio navikao biti dobar u akademskom okruženju, to je bio velik udarac u ego. Nisam mogao priznati samome sebi da se nisam uopće trudio i da su mi, posljedično, rezultati bili za kurac. 

Ipak, ako sam se nečemu veselio, to je ponovni susret s ljudima iz generacija. Velik broj ljudi je bio prisutan, od bliskih prijatelja iz studentskih dana, do širokog kruga poznanika. Veselio sam se razgovoru i razmjeni dojmova. Na kraju balade, možda nisam samo ja taj koji se muči s razno raznim pitanjima i problemima. Možda je razgovor i razmjena ideja i perspektiva upravo ono što trebam. Možda ću se nakon toga napokon osjećati malo bolje.

Čovječe, kako sam bio u krivu.

Svi oko mene su se ponašali kao da su skužili život. Svi su bili tako optimistični. Tako pozitivni. Tako samopouzdani. Tako… sretni. Dok sam sjedao prije početka ceremonije, osjećao sam se kao da uopće tamo ne pripadam. Osjećao sam se potpuno napušteno.

Potpuno sam.

Interakcija s mojim kolegama je samo dodatno pogoršala moje mentalno stanje. Osjećao sam se skroz odvojenim od stvarnosti. Dok sam sjedio i čekao službeni početak ceremonije, slušao sam ljude oko sebe kako pričaju o svojim planovima, ciljevima i budućnosti:

“Dada, upravo sam dobio posao iz snova u Microsoftu!”

“Dada, evo, selim se u svoj novi stan sa zaručnicom za tjedan dana!”

“Dada, imam i više nego dovoljno vremena za prijatelje. Pronašao sam savršen balans između privatnog i poslovnog. Evo, iduće ljeto putujem u Afriku liječiti djecu novim medicinskim uređajem kojeg sam izmislio koji će spasiti tisuće života i promijeniti svijet jednom za svagda!”

JEEEEEEEEEEEEEBIIIIII! SEEEEEEEEE!

Nakon završetka promocije, vratio sam se doma. Gosti samo što nisu došli. Stol je bio posložen. Ručak je bio pripremljen. Sve je bilo spremno za početak slavlja.

Osim mene.

Još dok smo se vozili natrag, počeo sam se svađati s roditeljima. Nespreman da preuzmem odgovornost za vlastite emocije i izbore, počeo sam kriviti njih za sve. Točnije, ponašati se kao totalni kreten. Svađa se rasplamsala, tonovi su se podigli i sve je rezultiralo mojim  glasnim zatvaranjem vrata od sobe i bespomoćnim bacanjem na krevet. Tresao sam od glave do pete. Nisam se mogao kontrolirati.

U tom trenutku sam osjetio kako mi se suze same od sebe slijevaju niz obraze.

KRIZA KASNIH DVADESETIH?

Za početak, što je uopće životna kriza? Dr. Oliver Robinson sa sveučilišta u Greenwichu kaže da je kriza:

… epizoda u životu odrasle osobe koja je izrazito teška, stresna i nestabilna. Epizode tijekom koje se pojedinac teško nosi sa životnim izazovima. Kriza je također važna životna prekretnica zbog velikih promjena koje sa sobom nosi. Kriza tipično traje godinu ili dvije, ali može biti dulja ili kraća.

Kriza kasnih dvadesetih je prva velika životna kriza. Najčešće se pojavljuje u prvim godinama nakon fakultetskog obrazovanja, ali se može i protegnuti sve do ranih tridesetih. Karakteriziraju je sumnja, nesigurnost, razočaranje, usamljenost, a u ekstremnim slučajevima i depresija. Ljudi koji ju prolaze su opterećeni neizvjesnom budućnosti, pa se osjećaju zbunjeno i izgubljeno. Smatraju kako nisu dovoljno uspješni. Dovoljno bogati. Dovoljno proaktivni.

Dovoljno dobri.

Kriza kasnih dvadesetih je uzrokovana ulaskom u godine zrelosti i u “stvarni svijet”. Teško je izolirati točan trenutak u kojem započinje. Ljudi koji prolaze kroz nju često navode različite uzroke. Primjerice, prema studiji objavljenoj na LinkedIn-u,  najveća briga ljudi u dvadesetima je pronalaženje posla oko kojeg su strastveni. Neki od ostalih razloga bili su premala plaća, nemogućnost kupovine vlastite nekretnine, neostvareni ciljevi, pritisak okoline oko zasnivanja obitelji, itd.

Vrlo slični rezultati su navedeni i u drugim publikacijama koje se bave tematikom krize kasnih dvadesetih. U knjizi Get It Together: A Guide to Surviving Your Quarterlife Crisis, Damian Barr intervjuirao je velik broj ljudi koji su prošli kroz krizu. “Bavim se onime što ne volim”, “Nezadovoljstvo ljubavnim životom” i “Zapeo u poslu bez ikakve mogućnosti napredovanja” su najčešći uzroci krize.

Osobno smatram da je kriza kasnih dvadesetih usko povezana s krajem formalnog obrazovanja. Tijekom edukacije, svi smo mi dio sustava. Cilj ispred nas je kristalno jasan i sve što radimo bi trebalo voditi njegovom ostvarenju. Bliska budućnost nikada nije nesigurna. Zaboga, u tim godinama rijetko razmišljamo o tome što će biti za par dana, kamoli za nekoliko godina. (7)Inače ne bismo nikad popili “još samo jedno piće” u subotu navečer i oporavljali se od glavobolje cijelu nedjelju

Nakon promocije, stvari se iznenada promijene. Najednom smo sami odgovorni za vlastiti život, vlastite probleme, vlastite izbore.  Kao da svaka naša odluka veže uz sebe nesagledive posljedice. Svaki neuspjeh se tretira kao kraj svijeta. Naposljetku, jedna je stvar tražiti roditelje da nas izvuku jer smo se malo zaigrali na prvoj godini studija, a sasvim druga računati na tuđu pomoć kad smo već zaposleni, oženjeni, nezavisni, i ono, ispunjeni.

Postoji još jedna strana krize kasnih dvadesetih koju još nisam spomenuo. U studiji objavljenoj na LinkedIn-u spomenutoj ranije, 75 posto ljudi u dobi od 25-33 godine je izjavilo da prolazi kroz nešto slično. Zašto je taj postotak veći nego ikada ranije? Uvjeren sam da će starije generacije koje nalete na ovaj članak posprdno odmahnuti glavom i pripisati krizu kasnih dvadesetih osjećaju privilegiranosti mlađih generacija. Jesu li naši roditelji uistinu bolje znali što žele od života? Je li kriza kasnih dvadesetih nešto tipično za nas, razmažene i plačljive “millennialse”?

Mislim da je ova porazna statistika usko vezana s velikim promjenama u načinu života koje su započele potkraj 20 stoljeća. Prema mojoj teoriji, tri velika faktora su utjecala na vrijednosti prema kojima mjerimo kvalitetu vlastitog života:

  • sVIJET SE VRTI BRŽE NEGO IKAD PRIJE

Budimo realni. Ritam život je danas brži nego ikada prije. Tehnološki napredak je glavni krivac. Pomoću pametnih telefona možemo nazvati bilo koga u bilo kojem trenutku. Trenutno se razbjesnimo ako nam netko vidi poruku na Facebooku i ne odgovori u idućih 10 minuta. Prema jednoj studiji, prije deset godina nam je trebala jedna cijela sekunda VIŠE kako bismo prehodali 100 metara.

Ovaj osjećaj hitnosti je još više uočljiv kada se usredotočimo na našu budućnost. Društvo je vrlo osuđujuće prema onima koji ne uspijevaju u životu dovoljnom brzinom. Starije generacije koje su pomalo zaboravile kako je imati 25 godina su posebno talentirani za postavljanje neugodnih pitanja. Da sam dobio dolar svaki put kad me netko od članova obitelji pitao fatalno pitanje: “Kad ćeš se ženit?”, danas bih imao… jako puno dolara.

Još jedan razlog zbog kojeg je društveni pritisak veći nego ikad prije je mogućnost usporedbe s većim brojem ljudi nego ikad prije. Što me dovodi do sljedeće točke.

  • internet i društvene mreže

Budimo realni, svatko od nas se u određenoj mjeri voli uspoređivati s drugim ljudima. Svi mi povremeno odradimo jedan “reality check” i provjeravamo gdje smo u životu u odnosu na ljude oko nas. Kako se ono kaže; nitko ne želi biti najveći glupan u razredu.

Jedna od posljedica razvoja Interneta i pojave društvenih mreža je ta da je taj razred danas veći nego ikada u povijesti. Samo desetak godina unazad, broj ljudi s kojima je pojedinac redovito komunicirao je bio znatno manji. Što je još bitnije, puno smo manje bili u toku sa svime što ta osoba radi (ili ne radi) u svojem životu. Internet i društvene mreže su nam omogućili da se što češće uspoređujemo sa što većim brojem ljudi.

Problem je što vrlo lako zaboravljamo da nam društvene mreže prezentiraju iskrivljenu sliku stvarnosti. Da gledamo najbolje od najboljeg iz života svake osobe. Da masa ljudi predstavlja stvari boljima nego što uistinu jesu. (8)Primjerice, siguran sam da svi znamo barem jedan naporan par koji nam poplavljuje Facebook zid objavama u kojima jedno drugome izjavljuju vječnu ljubav, dok im je u stvarnosti veza izrazito nezdrava i disfunkcionalna Vrlo je lako izgubiti doticaj s realnosti i zamisliti kako svi ostali žive puno boljim životom nego mi.

Zamisliti da smo negdje, u nekom trenutku, napravili pogrešan odabir.

  • SLOBODA IZBORA

U studiji koju su proveli D. A. Redelmeier i E. Shafir (9)Redelmeier D. A., Shafir E., Donošenje Odluka u Medicinskim Situacijama Koje Nude Višestruke Alternative, liječnici su bili informirani o lijeku X. Zatim je zatraženo od njih da ga propišu pacijentima s osteoartritisom. Očito su ga smatrali dobrom solucijom jer ga je samo 28 % odbilo propisati. Međutim, kad je od druge grupe liječnika zatraženo da propišu lijek X ili jednako kvalitetan lijek Y, 48% njih nije propisalo niti jedan. Očigledno, dodavanje dodatne mogućnosti je otežalo liječnicima odabir, bez obzira na to što se radilo o lijeku jednake kvalitete.

Dan Gilbert, pisac knjige Stumbling Onto Happiness, objasnio je njihovo ponašanje:

Ako ste se ikad našli u situaciji u kojoj ste rekli „Teško mi je odlučiti između dva nova filma, pa ću ostati doma i gledati reprize”, onda vam je jasno kroz što su liječnici prolazili.

Svi se mi u određenoj mjeri ponašamo kao liječnici iz navedene studije – volimo imati mogućnost izbora. Međutim, onoga trenutka kada broj tih izbora dosegne kritičnu masu, često imamo problema odabrati jednu od mogućnosti. Strah nas je pogrešnog izbora i činjenice da bi ostali izbori mogli biti bolji. (10) U 21 stoljeću, dva engleska termina koja opisuju ovaj fenomen su definirana. FOMO ili Fear Of Missing Out i FOBO ili Fear Of Better Option Glavni razlog zbog kojeg je ovaj fenomen izraženiji nego ikad prije je taj što se broj izbora nevjerojatno povećao. U odnosu na razdoblje prije 50-tak godina, broj opcija kojima nas život zasipa je narastao na gotovo svim razinama.

Probajmo razmotriti nešto banalno poput gledanja TV-a. U prošlosti, bilo je čudo ako se u kućanstvu nalazio makar i jedan TV uređaj, a kamoli veći broj kanala. Danas je sve drugačije. Niste sigurni što gledati? Samo uzmete daljinski i odaberete jedan od 100 dostupnih kanala. Ili otvorite Netflix i odaberete dokumentarac ili seriju po vlastitom odabiru. Ili upišete u youtube ime bilo kojeg filma kojeg biste željeli pogledati. (11)Ili jednostavno skinete film s piratebaya. Bar tako kažu. Niste to čuli od mene

Naša karijera je možda još i bolji primjer. Nije ni čudo da je sve teže pronaći posao iz snove – jednostavno je previše mogućnosti i opcija u 21 stoljeću. Prije 50mtak godina, prije izuma interneta, granice nisu bile otvorene i putovanja su bila znatno sporija. Nije bilo neuobičajeno provesti cijeli život na istom radnom mjestu. Prosječan farmer u Texasu je više manje bio osuđen da ostane farmer do kraja života. Danas, s druge strane, samostalno zapošljavanje je lakše nego ikada prije, sve je veći broj nezavisnih poduzetnika, puno je jednostavnije preseliti se u drugu državu, itd. Postoji hrpa različitih mogućnosti, i upravo je ta hrpa ono što polako ubija našu generaciju.

BORBA PROTIV KRIZE KASNIH DVADESETIH

E sad, ovo je dio članka u kojem ću vas razočarati. (12)Kao da već do sada nisam. Naime, do sada sam vrlo efikasno razložio problem bez da sam ponudio ikakvu naznaku njegovog rješenja. Ipak, kriza kasnih dvadesetih počinje dobivati na značaju unazad zadnjih nekoliko godina. (13) Sjećate se dr. Olivera Robinsona, spomenutog maloprije? Čovjek je posvetio veći dio svoje karijere – desetak godina, proučavajući ovaj fenomen Brojne publikacije i knjige su objavljene koja razmatraju krizu iz različitih kuteva i nude mnogobrojne korisne savjete. Odlučio sam kombinirati najčešće od njih sa svojim (prebogatim) iskustvom i prezentirati ih u obliku još jedne numerirane liste.

Jer tko ne voli numerirane liste.

  • NISI SAM

U mjesecima nakon promocije, hrpa mojih bliskih prijatelja je također diplomirala i zaposlila se. Neki su već bili u dugotrajnim vezama, neki su se odselili od roditelja, neki su tvrdili kako su dobili upravo onaj posao koji su željeli. Međutim, nitko od njih nije rekao da mu je sve posloženo. Kroz razgovor sam shvatio da svi odreda imaju neke svoje sumnje. Neke svoje nesigurnosti. Vlastita pitanja.

Rijetki ljudi u kasnim dvadesetima koje znam uopće tvrde da znaju sve o životu.

Pisao sam već na ovom blogu o tome kako su naši problemi rijetko isključivo naši.  To ne znači da nisu stvarni. Niti ih ova spoznaja rješava sama po sebi. Međutim, sama činjenica da poznamo nekoga tko je u sličnoj situaciji kao i mi, tko nas može saslušati i shvatiti i na koga možemo računati, je vrlo smirujuća. Razgovaranje s vršnjacima, njegovanje međuljudskih odnosa, druženje s ljudima i dijeljenje iskustava se vrlo često spominje kao jedan od najefikasnijih načina borbe protiv krize kasnih dvadesetih.

Sve to znači da nismo iracionalni ili nerazumni. To znači da su stvari koje nam se događaju savršeno normalne.

Zastrašujuće. I zbunjujuće.

Ali normalne.

  • zAOKUPIRANOST PROBLEMIMA NIJE PROBLEM

U svojoj knjizi Subtle Art Of Not Giving A Fuck, Mark Manson poistovjećuje sreću s rješavanjem problema. (14)Nekima će to možda biti poznato iz Ti Si Za Kurac članka, ali tu rečenicu smatram toliko važnom, da sam ju odlučio spomenuti i ovdje I to ne bilo kakvih problema. Teških, visokokvalitetnih problema. O moj bože, samo želim otići spavati i pričekati da dan prođe tipa problema.

Manson je zapravo preformulirao riječi jednog od najutjecajnijih i najpoznatijih psihologa 20 stoljeća, Erika Eriksona. Erikson, koji se cijeloga života bavio pitanjima identiteta, je napisao sljedeće u svojoj knjizi Identity: Youth And Crisis:

Kriza […] nije neizbježna katastrofa, već neizbježna prekretnica, kritičan trenutak, u kojem se čovjek razvija, oporavlja i profilira na jedan ili na drugi način.

Meni osobno gore navedeni citati imaju jako puno smisla. Trčanje maratona nas čini sretnima. Završetak fakulteta nas čini ponosnima. Odgoj djeteta nas u potpunosti ispunjuje. (15)Barem me u to konstantno uvjeravaju moji roditelji Nijedna od navedenih stvari nije ugodna, ili, nedaj bože, lagana. Svaka od navedenih aktivnosti uključuje rješavanje niza teških problema. Svaka od njih je često nelagodna i naizgled nemoguća. Ali na kraju svake od njih, rezultat je uvelike vrijedan utrošenog truda i muke.

Mislim da je kriza kasnih dvadesetih djelomično uzrokovana načinom na koji pristupamo vlastitim problemima. Često volimo razmišljati kako su problemi u našem životu nepotrebni. Kako problemi kvare savršenstvo i bezbrižnost naših kasnih dvadesetih godina. Ali ironično, naše kasne dvadesete su upravo period u kojem je broj teških problema ogroman. Mislim da je prihvaćanje ove činjenice jedan od bitnih koraka u borbi protiv krize. Tek kada prihvatimo da će problemi uvijek biti tu, možemo pristupiti njihovom rješavanju.

  • iZBJEGAVANJE PROBLEMA IH ZAPRAVO NE RJEŠAVA

Naravno, najlakši način rješavanja problema je njihovo izbjegavanje. Ljudska vrsta je doktorirala na ovom pristupu. Ne samo da odbijamo preuzeti odgovornost za naše probleme, već i vrlo lagano pronađemo izlike zašto nismo. Međutim, bez obzira na to koliko se trudili izbjegavati problem,  prije ili kasnije se poput bumeranga vrati i nastavi nas proganjati.

Moj seksualni život (ili, bolje rečeno, nedostatak istog) je vrlo dobar primjer. To je moja bolna točka već dugi niz godina. S vremenom sam se uspio uvjeriti da to uopće nije nikakav problem. Izlike su varirale s godinama, ali sam se uspio uvjeriti da se nemam potrebu baciti s njim u koštac. Kad god bi se naznake problema pojavile na površini, negirao sam njihov značaj pomoću dobre stare racionalizacije. Odvraćao sam si pažnju razno raznim hobijima. Provodio vrijeme s prijateljima i mislio da nisi usamljen ako nisi sam. Uvjerio sam se da mi je cijelo područje muško-ženske intimnosti potpuno nebitno. Unatoč svim tim mjerama, ispod površine sam cijelo vrijeme bio izgubljeni nesigurni tinejdžer kao i u srednjoj školi. Samo sam to naučio jako dobro skrivati. (16)Ili možda ne tako dobro – vlastite nesigurnosti je praktički nemoguće u potpunosti sakriti. Pretpostavljam da je većina ljudi oko mene bila dovoljno taktična da mi ih ne nabija na nos. Većina!

Taj status quo je trajao neko vrijeme. Nekoliko godina u biti. Sve dok još jedan poprilično loš prvi spoj nije pokrenuo lančanu reakciju. Koja me šutnula u dobi od 24 godine. I kad kažem šutnula, mislim na pregazila-me-poput-buldožera-i-skakala-po-mojem-beživotnom-tijelu. Nagla spoznaja da je problem bio tu svih ovih godina je jebeno boljela. Shvatio sam da se nisam u stanju samostalno uhvatiti u koštac s njim. Shvatio sam da je vrijeme da preuzmem odgovornost. Na kraju sam odlučio krenuti psihoterapeutu i korak po korak krenuti rješavati stvari.

I u konačnici je to bila dosta dobra stvar. Jer, prije ili kasnije se treba, znate, nešto i poduzeti!

  • DIJELA, NE RIJEČI

Iako sam tijekom promocije bio na dnu života, jedna dobra stvar je izašla iz cijele te priče. Promocija je poslužila kao alarm upozorenja. Shvatio sam da ne mogu samo nastaviti sa životom. Shvatio sam da nešto trebam promijeniti. Shvatio sam da trebam djelovati. Jedino je pitanje bilo u kojem smjeru.

Otprilike mjesec dana kasnije, otvorio sam vlastiti šahovski blog. Daleko od toga da je bio trenutno uspješan. Ali, radio sam nešto. Posvetio sam se nečemu što volim. Kreativno sam se izražavao i stvarao nešto trajno. Iako i dalje sanjam o tome da živim od njega, nisam niti u jednom trenutku bio isključivo time motiviran.

I nekako, malo po malo, stvari su krenule. Dobro, ni dan danas nije bog zna kako uspješan. Još uvijek nisam pokrio ni početne troškove. (17)Što vjerojatno ima veze s činjenicom da sam srušio stranicu nekoliko puta Međutim, nedavno sam dobio poruku od kolege šahista u kojoj je ustvrdio kako ga je moje pisanje natjeralo da se počne aktivnije baviti šahom. Samo taj komentar i je bio značajniji nego išta drugo što sam doživio u poslovnom okruženju. Dijela, a ne riječi, su definitivno rezultirale jednim velikim osmijehom na mojem licu.

I čini se kako nisam izolirani slučaj sa sličnim iskustvom. Primjerice, u svojem TED Talku – Refusing to Settle: The Quarter-Life Crisis, Adam “Smiley” Poswolsky, autor knjige The Quarter Life Break-Through, spomenuo je djelovanje kao jedan od glavnih načina za rješavanje krize kasnih dvadesetih:

Riskiraj, upiši se na lekcije, volontiraj, putuj, radi u inozemstvu, lansiraj crowd-funding kampanju, započni blog, izgradi tu stranicu. MAKE! THE! ASK!

Mislim da ljudi prečesto traže magično rješenje svih njihovih problema. Žale se, razmišljaju o njima i dolaze do prekrasnih ideja za njihovo rješavanje. Ali ih nikada uistinu ne riješe. Prečesto ostaju pasivni. Prerijetko uistinu djeluju. Vjerojatno zato što djelovanje nije jednostavno. Djelovanje je vrlo teško prvenstveno jer je zastrašujuće.

Dok sam otvarao svoj blog, nisam imao pojma što radim. Napravio sam hrpu kardinalnih grešaka. Učenje o čudnim pojmovima poput WordPressa, HTML-a ili CSS-a ili pronalaženje najelegantnijeg prikaza šahovske ploče na web stranici mi se činilo nemogućom misijom.

Međutim, ljudi često zaboravljaju da hrabrost nije izostanak straha.

Hrabrost je djelovanje USPRSKOS strahu.

  • rAZMIŠLJAJTE SVOJOM GLAVOM

U knjizi Barking Up the Wrong Tree, Eric Barker piše o stvarima za kojima su ljudi žalili na samrtnoj postelji. “Žalim što sam toliko radio” i “Žalim što nisam više vremena proveo s prijateljima i obitelji” su bili uvjerljivo u top pet najčešćih. Međutim, znate li što je bio broj jedan?

Žalim što nisam imao hrabrosti živjeti život koji sam želio, a ne život koji su drugi od mene očekivali.

Iskreno smatram da je u ovoj rečenici sadržana srž krize kasnih dvadesetih. Svaki od ranije navedenih uzroka je u određenoj mjeri povezan s ovom rečenicom. Mislim da je ovisnost o tuđem mišljenju jedan od glavnih razloga nezadovoljstva i neostvarivanja punog potencijala.

Želimo se početi baviti novim sportom, ali prijatelji nam kažu da nismo sportski tip? Jebiga, bolje je ostati doma i binge-watchati novu sezonu Narkosa umjesto toga.

Razmišljamo o promjeni posla, ali se bojimo što će nam roditelji reći? Ma zajebi ti to, bolje je ostati nesretan sljedećih 40 godina.

Nesretni smo u vezi, ali nas je strah što će društvo reći ako smo i dalje solo? Ma nema veze, ajmo ući u loš brak i nadati se da će već stvari doći na svoje.

Mislim da prečesto radimo stvari jer pokušavamo ugoditi drugima, a ne jer ih uistinu želimo raditi. Mislim da je vrlo usrano donositi velike životne odluke na temelju tuđeg mišljenja. Mislim da je jedan od najvažnijih koraka prilikom rješavanja krize kasnih dvadesetih prestajanje ugađanja drugima i stavljanje sebe na prvo mjesto. (18)To ne znači da se moramo ponašati kao egoistični kreteni koji u potpunosti ignoriraju tuđe potrebe. Moj stav je a da je sasvim razumno ugađati sebi sve dok ne kršimo tuđa prava, ne kršimo njihove granice i ne činimo im ništa nažao Skoro svaki članak, knjiga ili video o krizi kasnih dvadesetih spominje taj savjet u određenom obliku. Primjerice, u ranije spomenutom TED Talku, Adam Poswolsky nam kaže da:

Se prestanemo uspoređivati s drugima i da se počnemo baviti s onime što je nama značajno.

Još jedan citat iz knjige Get It Together: A Guide to Surviving Your Quarterlife Crisis kaže da je bitno:

Osjećati se dobro u vezi načina na koji zarađujemo, mjesta na kojem živimo i stvari kojima se bavimo. […] Odluke koje donosimo ne moraju nužno biti popularne – trebaju biti ispravne. Za nas. To ne znači da moramo biti kontradiktorni ili nanositi bol ljudima oko sebe.

Na kraju dana, nisu ljudi oko nas ono što nam je najbitnije. Nisu to naši kolege s posla, nije naš šef, naši prijatelji, čak niti supružnik, roditelji ili djeca.

Na kraju dana, najbitniji smo mi sami.

literatura i reference

Vice: The Vice Guide To Getting Through a Mid Twenties Crisis

Lifehacker: How To Overcome Your Quarter-Life Crisis

Forbes: Millennials – This is What Your Quarter-Life Crisis is Telling you

The Guardian: Quarter-Life Crisis – Young, Insecure, Depressed

CNBC: 4 Steps To Break Out Of Your Quarter-Life Crisis

Oliver Robinson: Quarter-Life Crisis – An Overview Of Theory And Research

Oliver Robinson: Emerging adulthood, early adulthood and quarter-life crisis: Updating Erikson for the 21st Century

Mark Manson: FOMO Or How I Learned To Stop Worrying And Love Instagram

Footnotes

Footnotes
1 Oh da, i informacijske tehnologije uz to. Stvarno je zadivljujuće kakvu nam širinu pruža moderno fakultetsko obrazovanje
2 Jebiga, slavilo se
3 Sklapanje ugovora se baziralo isključivo na mojim kompetencijama i kvalifikacijama, a ni slučajno na činjenici što je moj otac zaposlenik navedene firme
4 Nije da stvarno znam koliko su bebine guzice glatke. Pervertitu!
5 Žao mi je, FIFA fanovi, PES je za prave muškarce
6 Usporediv eventualno s vjenčanjem. Ili rođenjem prvog djeteta. Ili trenutkom u kojem je Goran Ivanišević osvojio svoj prvi i jedini Wimbledon.
7 Inače ne bismo nikad popili “još samo jedno piće” u subotu navečer i oporavljali se od glavobolje cijelu nedjelju
8 Primjerice, siguran sam da svi znamo barem jedan naporan par koji nam poplavljuje Facebook zid objavama u kojima jedno drugome izjavljuju vječnu ljubav, dok im je u stvarnosti veza izrazito nezdrava i disfunkcionalna
9 Redelmeier D. A., Shafir E., Donošenje Odluka u Medicinskim Situacijama Koje Nude Višestruke Alternative
10 U 21 stoljeću, dva engleska termina koja opisuju ovaj fenomen su definirana. FOMO ili Fear Of Missing Out i FOBO ili Fear Of Better Option
11 Ili jednostavno skinete film s piratebaya. Bar tako kažu. Niste to čuli od mene
12 Kao da već do sada nisam
13 Sjećate se dr. Olivera Robinsona, spomenutog maloprije? Čovjek je posvetio veći dio svoje karijere – desetak godina, proučavajući ovaj fenomen
14 Nekima će to možda biti poznato iz Ti Si Za Kurac članka, ali tu rečenicu smatram toliko važnom, da sam ju odlučio spomenuti i ovdje
15 Barem me u to konstantno uvjeravaju moji roditelji
16 Ili možda ne tako dobro – vlastite nesigurnosti je praktički nemoguće u potpunosti sakriti. Pretpostavljam da je većina ljudi oko mene bila dovoljno taktična da mi ih ne nabija na nos. Većina!
17 Što vjerojatno ima veze s činjenicom da sam srušio stranicu nekoliko puta
18 To ne znači da se moramo ponašati kao egoistični kreteni koji u potpunosti ignoriraju tuđe potrebe. Moj stav je a da je sasvim razumno ugađati sebi sve dok ne kršimo tuđa prava, ne kršimo njihove granice i ne činimo im ništa nažao

Što Možemo Naučiti iz Slučaja Elliota Rodgera

23. svibnja 2014. godine dvadesetdvogodišnji Elliot Rodger, student kalifornijskog sveučilišta u Santa Barbari, odlučio je suočiti se sa svojom depresijom i vječnim socijalnim problemima na najgori i najužasniji način.

Na dan kojeg je nazvao “Danom Osvete” (eng. „The Day of Retribution“), Rodger je izvršio smrtonosni pohod koji je započeo ubojstvom trojice cimera u apartmanu u Isla Visti u Kaliforniji. Nedugo nakon toga  odvezao se do obližnje kuće sestrinstva Alpha Phi s namjerom da ubije svakoga koga tamo zatekne. Nakon što nije uspio ući u kuću, počeo je pucati na obližnje studentice usmrtivši dvije i ranivši treću.

Nažalost, užasima tu nije bio kraj. Vrativši se do svojeg vozila, Rodger je krenuo juriti obližnjim uličicama istovremeno nastojeći pogaziti i pucati na pješake. Nakon dolaska policije, otvorio je vatru i na službe sigurnosti – u obostranoj pucnjavi Rodger je navodno pogođen u kuk i ozlijeđen.

Rodger je pokušao pobjeći, ali je prilikom bijega udario obližnjeg biciklista i sletio s ceste. Kada su se policajci približili vozilu, pronašli su samo Rodgerovo beživotno tijelo – Elliot si je oduzeo život ispucavši si metak posred sljepoočnice.

Rezultat Rodgerovog manijakalnog pohoda bio je tragičan: 7 mrtvih osoba (uključujući njega), 17 ozlijeđenih i nebrojeno uništenih života. Nažalost, serijska ubojstva danas postaju sve učestalija, pogotovo u Sjedinjenim Američkim Državama. (1)Wikipedia – List of School Shootings in The United States

Kao i nakon gotovo svakog sličnog incidenta, postavljaju se dva ključna pitanja: Što je točan uzrok takve tragedije i je li se ona mogla ikako izbjeći?

Sam Elliot Rodger u velikoj je mjeri odgovorio na prvo pitanje. U mjesecima neposredno prije svoje smrti, objavio je velik broj videa na svojem Youtube kanalu. Najšokantniji i najuznemirujući definitivno je njegov posljednji video, „Osveta Elliota Rodgera“ (eng. „Elliot Rodger’s Retribution”), u kojem detaljno opisuje motive koji su ga nagnali na zločin i najavljuje svoj ubilački pohod. Iako je video snimljen prije „Dana Osvete“, Rodger ga je objavio upravo 23. svibnja u 21.18 sati, točno nakon ubojstva trojice cimera i neposredno prije posjeta Alpha Phi sestrinstvu.

U videu Rodger detaljno objašnjava razloge koji su ga nagnali na ubojstva i navodi konstantnu usamljenost i neuspješnost u interakciji sa suprotnim spolom kao glavne motive:

„U zadnjih osam godina, otkako sam ušao u pubertet, konstantno sam prisiljen trpiti usamljenost, odbijanja i neispunjene žudnje, sve zbog toga što nisam privlačan djevojkama. Djevojke su uvijek pružale pažnju, seks i ljubav drugim dečkima, ali ne i meni.“

Također, samo minutu prije objavljivanja videa, u 21.17, Rodger je poslao svoju autobiografiju od 107 000 riječi pod naslovom: Moj uvrnuti svijet: priča Elliota Rodgera (eng. My Twisted World: The Story of Elliot Rodgerna 34 mail adrese. (2)Autobiografija je dostupna na internetu:  Elliot Rodger: My Twisted World U tom manifestu Rodger nekoliko puta ponavlja riječi izrečene u Osveti Elliota Rodgera. Kroz svoju životnu priču Rodger opetovano ukazuje na situacije u kojima mu djevojke nisu pridavale pažnju koju je smatrao da zaslužuje.

Ja sam inteligentan gospodin koji zaslužuje djevojke više nego pojedini odvratni dečki moje dobi, a opet su oni ti koji su uspješniji s djevojkama nego ja. To je zločin koji ne može biti zaboravljen, niti oprošten” .

Elliot Rodger u svojem zadnjem videu, u kojem najavljuje “Dan Osvete”

Ne bih se htio upuštati u izradu cjelokupnog Elliotovog psihološkog profila jer:

  1. Ne smatram da imam dovoljno znanja i kvalifikacija za to
  2. Pametniji i sposobniji eksperti su to već napravili (3)Mashable: Elliot Rodger profile

Ipak, htio bih napomenuti da ga je veoma lagano okarakterizirati kao patetičnog čudaka. I da je veoma lagano zanemariti činjenicu da je Rodger imao ozbiljnih piholoških problema (što bi samo po sebi trebalo biti vrlo očito svakome tko je čitao njegovu autobiografiju ili gledao videe).

Rodgeru je kao djetetu dijagnosticiran Aspergerov sindrom. Patio je od određenog oblika društvene anksioznosti i depresije. Smatram da je vrlo vjerojatno imao i neki oblik narcisoidnog poremećaja ličnosti. U svakom slučaju, smatram da slučaj Elliota Rodgera sadrži važne pouke relevantne za svakoga od nas. U okviru ovoga članka volio bih pokušati izvući te pouke i na temelju situacije iz Rodgerovog života, ali i vlastitog, pokušati odgovoriti na ranije spomenuto pitanje: je li se takva tragedija mogla ikako izbjeći?

Moram napomenuti još jednu važnu stvar. Namjera ovog članka nije ni u kojem slučaju racionalizirati Elliotove postupke ili umanjivati značaj nedjela koje je počinio. Ubojstvo je zločin za koji isprika ne postoji. Osobno ne mogu niti zamisliti kroz što su sve žrtve i svi koji su sa žrtvama bili bliski morali proći. Međutim, smatram da svi možemo profitirati ako pokušamo razumjeti okolnosti koje su do zločina dovele i izvući određene zaključke iz slučajeva poput Rodgerovog.

1. NIŠTA U ŽIVOTU NIJE CRNO-BIJELO

Kad sam prvi put čuo za Elliota Rodgera i njegova nedjela, nije mi trebalo dugo da osudim njegove postupke i njega kao osobu. Rodger je impersonifikacija čistog zla, nadam se da će gorjeti vječno u paklu za to što je učinio, životi osoba poput njega totalno su bezvrijedni, šteta što nije ubio samo sebe, samo su neke od misli koje su mi prolazile kroz glavu.

Međutim, tijekom čitanja njegove autobiografije, osjećaj ljutnje postepeno je zamijenio osjećaj tuge i žaljenja. Već od svojeg najranijeg djetinjstva, Rodgera je zadesio niz događaja koji je samo pojačao njegov kompleks inferiornosti. Između ostaloga, ti događaji uključuju:

  • Selidbu iz Engleske u Ameriku u dobi od 5 godina
  • Razvod roditelja koji je rezultirao odvojenim životom
  • Konstantno seljenje između roditeljskih domova
  • Provođenje velike količine vremena isključivo s dadiljama
  • Roditelje koji popuštaju i kupuju mu sve što zaželi istog trena. Primjerice, u autobiografiji Rodgers prepričava kako je tražio od oca novi laptop za igranje World of Warcrafta. Otac mu ga je kupio sljedeći dan. Također, kad je imao 21 godinu i dosta razvijene psihološke probleme, majka mu je kupila novi BMW, smatrajući valjda da će novi auto te probleme sam po sebi razriješiti. (4)Psychcentral: The Psychology of Elliot Rodger
  • Konstantno maltretiranje kroz cijelu osnovnu i srednju školu
  • Napuštanje od strane najboljeg prijatelja iz djetinstva u tinejdžerskim godinama

Može se učiniti da previše naglašavam značaj gore navedenih „trauma“. Na kraju krajeva, velika većina djece razvedenih roditelja ne hoda uokolo pucajući na ljude. Kao što sam već napomeno, to što je Rodger učinio definitivno je zlodjelo.

Međutim, uzevši sve okolnosti u obzir, mislim da je teško nazvati Rodgerova nedjela 100 % crnima. 60%,70%, 80% ili 90 % možda, ali ne 100 %. Prilično sam siguran da Rodger nije izašao iz vagine svoje majke s namjerom da ubije svakoga oko sebe. Njegovo mentalno stanje je bila najgora moguća ruka koju mu je poker života mogao dodijeliti. S tim kartama i načinom na koji je bio tretiran, odlučio je odigrati tu ruku na najgori mogući način.

Nažalost, život ne funkcionira na ovakav način

Naravno, ne trebamo nužno posezati za ekstremima poput serijskih ubojica da bismo shvatili kako je život puno sličniji Igri prijestolja nego Gospodaru prstenova. Budimo iskreni, svakodnevno prosuđujemo ljude i prebrzo donosimo zaključke na temelju njihovih postupaka. Koncepcija “bijeloga i crnoga” je konstantno pristuna.

Nogometaš je odigrao užasnu utakmicu? Lijeno đubre, sigurno nije dovoljno trenirao prije. Nema teoretske šanse da je slučajno ozlijeđen, da je bio bolestan dan prije utakmice ili da su problemi iz privatnog života drastično utjecali na kvalitetu njegove igre.

Šef se ponovno izvikao na tebe? On je loša osoba. Nema teoretske šanse da u zadnje vrijeme trpi prevelike količina stresa, da ga je napustila žena, da se ne slaže s vlastitom djecom ili da je jednostavno imao loš dan.

Prijatelj se ne može naći s nama jer nema vremena? Sigurno mu nije stalo do našeg prijateljstva. Nema teoretske šanse da je prezauzet danas, da već radi nešto bitno, da ima neke druge planove ili da mu se jednostavno ne da družiti s drugim ljudima.

Možda ste primijetili da je u gore navedenim primjerima, glavni razlog potencijalne pogrešne procjene nedostatak informacija. Naša reakcija možda je, ali možda i nije opravdana. Bez poznavanja svih okolnosti jako je teško donijeti ispravan zaključak. Zato je važno saznati što je moguće više informacija prije donošenja konačnog suda. Nažalost, taj zadatak je nevjerojatno težak u današnje doba u kojem informacije kolaju brže nego ikada prije.

2. tvoji problemi nisu jedinstveni

Mislim da je ovo dobar trenutak da nešto priznam. Za vrijeme čitanja Elliotovog manifesta, jako me uznemirilo što se većina opisanih problema odnosila i na mene. Brojni dijelovi slagalice bili su tu – razmaženost u ranom djetinjstvu, nepopularnost u školi, društvena anksioznost u novim situacijama, problemi u odnosima sa suprotnim spolom, itd.

Posebno me pogodio dio u kojem Elliot opisuje kako se nosio s tim problemima. U dobi od 13 godina počeo je intenzivno igrati internetske računalne igre i koristiti virtualne svjetove za bijeg od stvarnosti:

„Bio sam poznat kao onaj čudni klinac u Pinecrestu i ljudi su se počeli sprdati na moj račun, ali me nije bilo briga. Imao sam svoje internetske igre za odvraćanje od surove realnosti s kojom me bilo strah suočiti se.”

Ova rečenica jako je primjenjiva na 13-godišnjeg Vjeku, koji je odustao od svih svojih stvarnih hobija i koristio Warcraft i World of Warcraft kao izlaz. I bit ću iskren – zbog činjenice da imam toliko toga zajedničkog s osobom koja je ubila šest ljudi sledila mi se krv u žilama. Kako je moguće da netko takav piše tekstove koje su zapanjujuće slične sa stvarima koje ja tu i tamo napišem? Bio sam uistinu uznemiren sve dok se deus ex machina rješenje nije ukazalo u obliku komentara ispod Rodgerovih Youtube videa.

Ispod gotovo svake objave nalazi se gomila komentara koji ustvrđuju istu stvar – šokiranost brojem dodirnih točaka u manifestu s kojima se mogu poistovjetiti. Čitanjem tih komentara shvatio sam da niti jedan Elliotov problem, niti jedan moj problem, nije ni po čemu jedinstven ili poseban.

Naravno, to ne znači da su ti problem manje važni. Činjenica da je netko drugi imao (ili ima) sličan problem kao i mi nam sama po sebi ništa ne pomaže. Ipak, saznanje da nismo jedinstveni može nam pomoći u rješavanju tih problema. U svojoj knjizi Mit o sreći (eng. Stumbling on Happiness), uspješni pisac Dan Gilbert detaljno istražuje zašto ne bismo trebali vjerovati našim emocijama, intuiciji i sjećanjima te objašnjava kako su iskustva drugih ljudi najpouzdaniji način za određivanje onoga što nas čini sretnima. Gilbert naziva taj koncept “surogatstvom” (5)Dan Gilbert: Stumbling Onto Happiness:

„Naša mitska vjerovanja u različitost i jedinstvenost pojedinaca je jedan od glavnih razloga zašto odbijamo koristiti druge ljude kao surogate….

Ironija leži u činjenici da je surogatsvo jeftin i efikasan način za predviđanje naših emocija u budućnosti, ali zbog toga što odbijamo prihvatiti koliko smo međusobno slični, odbijamo koristiti ovu pouzdanu metodu i oslanjamo se na našu maštu, bez obzira na to koliko je pogrešna ” 

Ne, ne, ne.. Ne pričamo o TOM obliku surogatstva

3. sam si odgovoran za vlastite probleme

Čak i nakon prihvaćanja činjenice da moji problemi nisu jedinstveni, nisam se mogao riješiti osjećaja neugode zbog poistovjećivanja s raznim dijelovima manifesta. Ipak, nakon nekog vremena sam shvatio da postoji očita i vrlo značajna razlika između mojih i Rodgerovih stavova i pogleda na svijet.

Naime, ako zanemarimo njegovu mentalnu sliku,  potpuno je prihvatljivo ustvrditi da je Rodger bio privilegirani šupak. U svojem manifestu on sam priznaje svoju privilegiranost, ali ne vidi ništa pogrešno u takvoj interpretaciji svijeta oko sebe:

Pružio sam svijetu posljednju priliku da mi pruži život kakav zaslužujem, život koji drugi dečki uživaju s lakoćom. “

Ova privilegiranost navela je Rodgera na uvjerenje da je važniji od ljudi oko sebe. To nije toliko iznenađujuće ukoliko se sjetimo koliko su ga njegovi roditelji uvjeravali da je poseban dok je bio mlađi. Kasnije, kada su odbijali ispuniti sve njegove zahtjeve, krivio ih je zbog toga što mu ne ugađaju, umjesto da krivi sebe zbog toga što jednostavno traži previše:

„Rekao sam joj (svojoj majci) da bi trebala žrtvovati svoje blagostanje za moju sreću, ali to ju je samo dodatno uvrijedilo”.

S obzirom na nesposobnost preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke Rodger je morao nekoga kriviti. I krivio je sve oko sebe: žene, parove, prijatelje, roditelje, itd. Najbitnije, prebacivanje krivnje na druge nije riješilo njegove probleme – i dalje se osjećao izvan kontrole te je iz dana u dan postao rezigniraniji i gnjevniji. Naravno, trebamo imati na umu da je Rodger bio ekstrem. Međutim, činjenica je da velik dio nas rješava svoje probleme na sličan način. Izbjegavamo ih, pretvaramo se da nam nisu bitni i odbijamo preuzeti odgovornost za njih.

Primjerice, godinama sam se nosio sa svojom seksualnom nesigurnosti na sličan način. Pretvarao sam se da ne postoji. Pretvarao sam se da mi nije toliko bitna. Krivio sam svoje roditelje što me nisu odgojili kao alfa mužjaka. Pokušao sam ju riješiti provođenjem vremena s nekim tko mi se nije sviđao samo kako bih zadovoljio svoj ego. Probao sam izbjegavati problem u potpunosti.

Ništa od toga nije ga riješilo. Godine su prolazile, a nesigurnost je rasla. Počeo sam se osjećati nešto bolje tek nakon što sam samome sebi priznao da je problem itekako stvaran i da to nije toliko strašno jer, vidi vraga, svi mi imamo neke probleme. Kontaktirao sam psihoterapeuta, kako bih shvatio porijeklo svoje nesigurnosti i efikasnije se nosio s njome.

Moram priznati da nije bilo jednostavno odlučiti se na takav dramatičan korak. Bilo me je strah, bilo me je sram. Ali nitko nije ni rekao da je preuzimanje odgovornosti ugodno.

4. vanjskA MJERILA uspjeha postaju  puno previše važna

U svojem manifestu Rodger u nekoliko navrata naglašava važnost vanjskih mjerila uspjeha. Vrlo vjerojatno ste već shvatili da mu je seks bio najbitnija mjera uspjeha u životu. Bazira svoju cjelokupnu vrijednost, kao i vrijednost drugih pojedinaca, gotovo isključivo na broju žena s kojim je taj pojedinac spavao. Doduše, ova igra brojeva nije jedino mjerilo uspjeha prema kojemu se Rodger ravnao.

Status, pažnja i bogatstvo bili su mu gotovo jednako bitni. U manifestu opetovano naglašava kako bi svi njegovi problemi bili odavno riješeni samo da je njegova obitelj bila mrvicu bogatija. U posljednjim mjesecima svojega života, prije “Dana osvete”, majka mu je kupila novi BMW (što dosta govori o odnosima u obitelji Rodger).  U manifestu, Rodger predviđa drastično poboljšanje kvalitete života zbog skupocjenog auta koji sada vozi.

U tom kontekstu, njegov komentar na PUA forumu bodybuilding.com je također prilično značajan (6)Storify: Elliot Rodger Bodybuilding Com Forum:

„Ozbiljno, danas sam na faksu vidio nekog niskog, ružnog Indijca koji vozi Hondu Civic i vozio je prezgodnu plavušu na suvozačkom sjedalu.  Koji vrag?!?!?! Popeo bih se na Mount Everest 10 puta samo kad bih mogao imati djevojku poput te. Vozim BMW coupe i borim se cijeloga života da nađem djevojku. Što ne valja sa ovim svijetom?” 

Mislim da Elliotov iskrivljen pogled na svijet nije nimalo iznenađujući. Danas nas na svakom koraku netko uvjerava da su novac, seks, slava i status garancija sreće i zadovoljstva. Zahvaljujući društvenim mrežama, saznajemo informacije o uspješnim poduzetnicima, dvadesetdvogodišnjim milijunašima, svjetski poznatim sportašima, ljudima koji posjećuju 100 zemalja godišnje zajedno sa svojom boljom polovicom koja u slobodno vrijeme modelira za Victoria’s Secret, sprječava siromaštvo u Africi i mijenja svijet nabolje.

I to sve samo u jednom prolasku kroz zid na Facebooku.

Vrlo je jednostavno izgubiti osjećaj realnosti uslijed konstantne izloženosti nekome tko je toliko sretan i tko naizgled živi život iz snova. Lako je zaboraviti da su ti ljudi ekstremi. I da usprkos tome što se bave naizgled prejebenim stvarima, ne možemo biti 100 % sigurni da su uistinu sretni. Na kraju krajeva, broj bogatih i slavnih koji pate od depresije, kojima propadaju brakovi i koji počine samoubojstvo je zastrašujuć.

Uzdizanje stvari poput novaca i seksa neminovno povlači za sobom još veći problem. U trenutku u kojem baziramo svoju vrijednost na veličini naše plaće ili količini ljudi s kojima spavamo, ta mjerila postaju značajnija od nekih drugih, važnijih mjerila, poput iskrenosti, integriteta, samosvijesti, itd. Kada je jedini cilj imat nečega više, osoba do tog cilja pokušava doći pod svaku cijenu

“Pod svaku cijenu” ne mora nužno značiti ostvarivanje cilja ekstremnim mjerama kao u slučaju Elliota Rodgera.

Osobno poznajem određen broj ljudi koji otvoreno vara svoju ženu/djevojku i naokolo se time hvali. Ne vide nikakav problem u činjenici da lažu svojoj boljoj polovici i rade joj stvari iza leđa – na kraju krajeva, spavanje s nekim puno je bitnije od tih nebitnih stvari, zar ne?

Jedan moj prijatelj je briljantan inženjer. Šef ga je odlučio otpustiti nakon što je izumio revolucionaran elektronički uređaj superioran ostalim uređajima slične svrhe na tržištu. Bez obzira na to što mu je šef obećao udio u kompaniji i bez obzira na to što šef ima već dvije uspješne kompanije iza sebe (što ga efektivno čini milijunašem), bio je spreman riješiti se mladog briljantnog uma samo kako ne bi s njim morao dijeliti  svoj dio kolača. Jer hej, zarada novaca je jedini cilj, zar ne?

Postoji li bolji dokaz da je nešto otišlo u krivom smjeru u našem društvu od epizode “Weekly Tonight Showa” u kojoj John Oliver otkriva tvrtku za pružanje usluge dijalize koja je mijenjala pacijente tolikom brzinom da zaposlenici nisu stizali dezinficirati opremu kako spada. (7) Last Week Tonight:  Dialysis

Da, dobro ste čuli. Profit je postao bitniji od ljudskih života. Ali hej, 750 milijuna dolara neto u protekloj godini.

Naravno, ni na kraj pameti mi nije ustvrditi da su vanjske mjere uspjeha totalno nevažne. Ali čini mi se da je danas preveliki naglasak na njima i da se često zaboravimo fokusirati na stvari koje su uistinu bitne.

Stvari poput drugih ljudi.

5. počni  obraćati jebenu pažnju na druge ljude

Najnevjerojatnija činjenica u cijeloj priči Elliota Rodgera je ta što nitko nije unaprijed razaznao da bi moglo doći do tragedije. Elliot je imao određen broj bliskih prijatelja kroz svoj život i cijelu hordu eksperata koji su mu pomagali da se riješi svoje društvene anksioznosti. Redovito je posjećivao psihijatra, nalazio se s raznoraznim “životnim trenerima” i “ekspertima za djevojke”, ali nitko od njih nije shvatio ozbiljnost situacije u kojoj se Elliot nalazi.

Psihijatar mu je naprosto propisao lijekove koje je Elliot odbio uzimati. Jedan “životni trener” otvoreno je govorio o sebi i vlastitom ljubavnom životu, dok je drugi naprosto pojačao Elliotov kompleks inferiornosti time što mu je rekao da je kampus naprosto loše mjesto i da Elliotu nema druge nego otići. Nijedan od njih nije razumio Elliotovo mentalno stanje ili poziciju u kojoj se nalazi. Svi do jednoga  naprosto su pričali o sebi i vlastitom životu i pokušavali mu dati savjete iz svoje perspektive.

Ne želim upirati prstom ni u koga, ali mislim da se cijela tragedija mogla izbjeći samo da je netko Elliotu posvetio potpunu pažnju. Čini mi se da ga ljudi oko njega nisu doživljavali i razumjeli te su svojim akcijama u nekoj mjeri poticali njegove stavove (sjetite se samo majke koja mu kupuje BMW tri mjeseca prije ubojstava). Čak i uz pretpostavku da njemu samome nije bilo pomoći, netko je trebao reagirati, eventualno ga i hospitalizirati radi sigurnosti drugih ljudi.

Elliot je na nekoliko mjesta u manifestu zavapio za pomoći:

“Nitko me nije poznavao ili pružio ruku da mi pomogne”

Također, mislim da jedan dio njega nije htio izvršiti “Dan osvete.” Na kraju krajeva, od samog početka planirao je ubiti i samoga sebe te je prirodno da se grozio takvoga raspleta. Očajnički je tražio izlaz iz svoje situacije, ali nažalost, nije ga uspijevao sam pronaći:

“Oduvijek sam se želio osvetiti čovječanstvu koje me prisililo na ovakav život, ali s druge strane, oduvijek sam se nadao da će se na neki način moje patnje razriješiti. To bi samo po sebi bio oblik mirne osvete”.

U ovom dobu pretjeranog individualizma u kojem ganjamo vanjske ciljeve opisane u prethodnim odjeljcima, obraćanje pažnje na druge ljude je zaboravljena umjetnost. Nije ni čudo da razičiti stručnjaci predlažu upravo obraćanje pažnje kao najbolji način prevencije sličnih incidenata u budućnosti. Mark Manson to naziva empatijom  (8)Mark Manson: How We all Miss The Point In School Shootings, autor ovog videa to naziva slučajnim ljubaznim dijelima, a ja bih iskoristio termin suosjećanje, čisto da budem terminološki originalan i jedinstven.

Elliot Rodger definitivno nije bio osoba s kojom se čovjek poželi družiti. Svjestan sam da je obraćanje pažnje i izgovaranje ljubaznih riječi izrazito zahtjevno.

Evo, baš neki dan sam se vraćao iz izlaska s grupom prijatelja. Dok smo čekali zagrebački noćni tramvaj, prišao nam je neki “čudak” i pitao nas mislimo li mi da je on napasnik. Jedan od mojih prijatelja, bez ikakvog razloga, bez poznavanja detalja o privatnom životu tog čovjeka, ispalio je kao iz topa: Da, mislimo.” Čovjek nas je napustio s izrazom depresije, a mi smo se nastavili zabavljati kao da se ništa nije dogodilo.

Nisam učinio ama baš ništa. Nisam zaustavio svojeg prijatelja. Nisam pričao s tim neznancem. Nisam ga pitao što ga muči ili zašto nas pobogu ispituje takva pitanja u sitne noćne sate. Sad kada razmislim, definitivno sam trebao nešto napraviti. Jer ponekad je dovoljna samo jedna prava riječ, samo jedna prava rečenica, samo jedna prava interakcija…

Nikad ne znaš, možda nekome spasiš i život.(9)Man Reunited Stranger Suicide Attempt London Bridge – The Guardian

 

Cjeloživotno Učenje

1511. travnja 1983. je  jedan od važnijih datuma u povijesti glazbe.

Negdje oko 9 ujutro, Cliff Burton, James Hetfield i Lars Ulrich pokucali su na vrata stana u New Yorku u kojem je prebivao četvrti član njihovog benda, Dave Mustaine. Probudili su ga, izignorirali njegov mamurluk, izbacili ga iz benda i uručili mu povratnu kartu do Kalifornije.

Kao što su neki od vas već vjerojatno prepoznali, bend iz kojeg je Mustaine izbačen je Metallica. Nije bilo objašnjenja. Nije bilo diskusije, nije bilo drugih šansi, nije bilo žaljenja (1)Svaka referenca na pjesmu Metallice je slučajna.

Da stvar bude još gora za Mustainea, Metallica je upravo  bila potpisala ugovor za snimanje debi albuma. Stigli su u New York tjedan dana prije početka snimanja.  Mustaine je dobio kartu za bus; njegov povratak u Kaliforniju trajao je četiri dana. (2)Loudwire: Mustaine Fired From Metallica Anniversary

Razlog Mustaine-ovog izbacivanja je bio jednostavan. Izgleda da je Mustaine imao mali problem s alkoholom. Kad god bi se napio, postajao je iznimno agresivan i čini se da je to smetalo ostatku benda. Činjenica da ga je izbacila skupina ljudi koja je neformalno sama sebe zvala “Alcoholica” otprilike daje predodžbu o razini njegovih problema.

Ostatak priče i pouke koje iz priče možemo izvući savršeno  su opisani u članku Marka Mansona o mjerenju uspjeha u vlastitom životu. Mustaine je kasnije osnovao vlastiti bend, Megadeth, koji zajedno s Metallicom, Slayerom i Anthraxom čini Veliku četvorku thrash metala. Ipak, s obzirom na to da je Metallica komercijalno najuspješnija od sva četiri benda,  čak i mnogo kasnije u životu Mustaine je izjavio da se i dalje smatra neuspješnim. (3)Mark Manson: How Do You Measure Your Life

Međutim, priča o Dave Mustaineu i njegovoj percepciji uspjeha nije jedina pouka koju možemo izvući iz navedene epizode.  Mentalitet njegove zamjene u bendu, trenutnog gitarista Metallice, Kirka Hammeta, je također vrlo inspirativan i poučan.

1. travnja iste godine, negdje oko podneva, Hammeta je nazvao menadžer njegovog benda Exodusa, Mark Whitaker (koji je istovremeno bio tonski majstor Metallice). Whitaker mu je ponudio audiciju za Metallicu. Također mu je rekao da će mu te noći poslati demo snimku Metallice kako bi Hammet mogao naučiti sve pjesme. Umjesto da čeka, Hammet je uz par telefonskih poziva sam došao do snimke. Do podneva sljedećeg dana, 2. travnja, Hammet je već naučio polovicu pjesama. Idući tjedan razvalio je na audiciji i dobio mjesto u bendu. (4)Loudwire: Kirk Hammed Invited Audition Metallica Anniversary

Već ova kratka crtica govori puno o Hammetovom mentalitetu. Međutim, još me više impresionirao Hammetov prvi potez u trenutku u kojem je postao novi član Metallice.

Iako se bend formalno još nije probio, sama činjenica da su dobili priliku snimati album je bila indikativna. U podzemnim krugovima, naveliko se pričalo o Metallici kao idućoj „velikoj stvari“. Već su prve pjesme (od kojih je neke komponirao Dave Mustaine) redefinirale žanr thrash metala. Budući uspjeh bend praktički  se nazirao od samog početka.

Definitivno se prilika da svira u bendu mogla smatrati životnom prilikom za Hammeta. Nakon audicije, imao je svako pravo biti bahat. Imao je svako pravo smatrati da je zaslužio tu priliku. Imao je svako pravo smatrati se privilegiranim. Imao je svako pravo izaći sa članovima svojeg bivšeg benda Exodusa i razvaliti se u alkoholu kao da nema sutra. (5)Oh, u biti je to i napravio.

U svakom slučaju, nakon što je prihvaćen u bend, Kirk je pokazao zapanjujuću razinu skromnosti. Iako su ga mnogi već smatrali izrazito nadarenim gitaristom, Kirk je shvatio da može/mora dodatno unaprijediti svoje sviranje. Shvatio je da i dalje relativno za kurac u gitari. Riječima psihologa Ryana Holidaya (6)Ryan Holiday: Ego is the Enemy:

„ Usprsko tome što je postao dio grupe svojih snova i definitivnom odlasku u profesionalne vode, Kirk je inzistirao da treba dodatne instrukcije – da je još uvijek student (…)

Joe Satriani, čovjek kojeg je Hammet odabrao za instruktora, kasnije će i sam postati jedan od najpoznatijih i najboljih gitarista svih vremena (…)

Satriani je bio neobičan odabir za Hammeta s obzirom na dijametralno suprotan stil sviranja. Upravo je to bila i poanta – Kirk  je želio naučiti ono što do tog trenutka nije znao (…)“

Čak i mnogo godina kasnije, nakon što je Metallica postala uspješna, Kirk nikada nije dopustio da mu uspjeh udari u glavu. Za vrijeme svojeg govora prilikom primanja u Rock and roll Kuću slavnih, prezentirao je sve osobine ličnosti koje su i dovele do toga da postane fantastičan gitarist.

Hammet je jedan od najboljih primjera kako nas želja za cjeloživotnim učenjem može dovesti jako jako daleko u životu.

ZAŠTO PRESTAJEMO UČITI

Otprilike prvih 25 godina života, ljudi uče cijelo vrijeme. Učimo stvari poput hodanja i govorenja. Učimo osnovne stvari o svijetu oko nas bombardirajući roditelje s bazilijun pitanja. Učimo da dečki ne mogu uistinu biti prijatelji s djevojkama kao tinejdžeri. Učimo da dečki mogu uistinu biti prijatelji s djevojakama do kraja adolescencije.

Nažalost, stav Kirka Hammeta je iznimka koja potvrđuje pravilo. U jednom trenutku života, prosječni Ivan Horvat izgubi volju za učenjem. Ovaj postepeni gubitak motivacije dijelom je uzrokovan karakteristikom krivulje učenja, koja opisuje ovisnost novih stvari koje naučimo o iskustvu. Matematički gledano, ova ovisnost je ekosponencijalna; mogli bismo reći da je krivulja učenja izrazito zasićena.

Dopustite da pojasnim koncept svima vama koji niste pritisnuli Alt + f4 nakon ovog inženjerskog trabunjanja. Oblik krivulje učenja govori nam da je u početnoj fazi učenja napredak najočitiji. Što više znamo o određenoj tematici, teže je napraviti daljnji iskorak i potrebno je sve više vremena i strpljenja za nova saznanja.

Svatko tko je barem neko vrijeme trenirako neki sport vjerojatno je upoznat s ovim konceptom. Razlika između nekoga tko trenira sport godinu dana i nekoga tko trenira sport pet godina je enormna. U stolnom tenisu (7)Za potrebe članka smatrati ćemo da je i stolni tenis sport, pravo je čudo ako je netko sposoban povući pravilan forehand spin nakon prve godine treniranja. Isto tako, čudo je ako ga netko nije sposoban povući nakon pet godina treniranja.

S durge strane, ako uzmemo nekoga tko trenira 16 godina i usporedimo ga s nekim tko trenira 20 godina, razlika nije  više tako uočljiva (ukoliko uopće postoji). U toj fazi, potrebni su mjeseci ili možda čak i godine za savladavanje malog detalja koji bi mogao podići igru na novu razinu. Naravno, to zahtijeva puno strpljenja, posvećenosti i ustrajnosti. S obzirom da smo u nekoj mjeri svi ovisni o ishodu, volimo vidjeti rezultate našeg rada čim prije. Nije čudno što velika većina nas lagano izgubi motivaciju za učenjem.

Međutim, nije samo količina motivacije ono što određuje našu želju za učenjem. Moglo bi se diskutirati o tome je li karakter motivacije još i važniji. Za vrijeme našeg formalnog obrazovanja uglavnom smo ekstrinzično motivirani. Učimo nove stvari kako bismo dobili dobre ocjene, kako bi naši roditelji bili sretni ili kako bismo dobro odigrali ulogu razrednog štrebera jer je to uloga s kojom se poistovjećujemo. Nažalost, onoga trenutka kada je naše obrazovanje gotovo, nagrade koje prate učenje također nestanu. Ako je intrinzična motivacija nepostojeća, samo ekstrinzični faktori neće biti dovoljni da nastavimo s cjeloživotnim učenjem.

PARADOKS STRUČNOSTI

Osim problema vezanih uz motivaciju, paradoks stručnosti vjerojatno je još veći neprijatelj naše volje za cjeloživotnim učenjem. Paradoks stručnosti u srži tvrdi da količina našeg znanja ima negativan efekt na učenje novih stvari. U trenutku u kojem počnemo smatrati da smo ekspert u nekom području, ili da netko drugi smatra da smo ekspert, učenje počinje predstavljati vrlo težak zadatak. Jednostavno je teško priznati samome sebi da ne znamo sve, kao što je dopustiti drugima da to saznaju. (8)Psychology Today: Why We Stop Learning Priznanje da nemamo odgovor na određeno pitanje se smatra slabošću i usko je vezano s osjećajem srama.

Paradoks stručnosti posebno je izražen u današnjem društvu. Potreba da znamo sve pogotovo je eskalirala uslijed razvoja društvenih mreža, kroz koje je pojedinac izložen većem broju ljudi nego ikada prije. S obzirom na to da šira publika “prati” sve što kažemo i napišemo, našu “slabost” može prepoznati veliki broj ljudi. Potencijalni osjećaj srama je izrazito velik. Zato je jednostavnije izbjegavati ga u potpunosti i nikada ne preispitivati svoje znanje na.

Puno je dokaza ovog mentaliteta sveznalice na društvenim mrežama. Prolaskom kroz komentare ispod praktički bilo koje objave ćemo pronaći gomilu ljudi koja pokušava uvjeravati sve ostale kako su oni “sve skužili” i kako su svi ostali u krivu. Međutim, ovakvo ponašanje nije ograničeno na internetski svijet. Ljude koji tvrde kako “nemaju više ništa za naučiti” osobno sam sretao kroz cijeli život.

Dosta očit primjer paradoksa stručnosti prisutan je u hrvatskom stolnom tenisu. Trebao bih dobro razmisliti da se sjetim područja ljudske djelatnosti u kojem sam sreo toliko puno eksperata. Svi znaju sve, od najmanjeg tehničkog detalja do fizičke pripreme i prehrane. Sudeći po komentarima, čovjek bi rekao da je većina trenera igrala ili napravila igrača koji je igrao na svjetskim prvenstvima (Spoiler: nisu).

Nemojte me krivo shvatiti, nisam jedan od elitista koji smatra da samo najveći stručnjaci mogu biti dobri učitelji. Ali jako je iritantno konstantno slušati “Ja ti sve to znam” stavove od ljudi za koje je bolno očito da ne znaju. Često me zapanji manjak samosvijesti u stolnoteniskim krugovima. Svi krive nekoga drugoga za nešto, svi su pametniji od ostalih. Previše je konkurencije i ljubomore i veliki broj ljudi pokušava samo zaraditi novac na brzinu. Rijetko tko njeguje stav prema cjeloživotnom učenju u tom sportu.

Najveća ironija leži u činjenici da rezultati naših juniorskih i seniorskih reprezentacija nikada u povijesti nisu bili lošiji. Da nema Andreja Gaćine (koji je bio svjetski broj 18. u jednom trenutku), Hrvatska bi praktički bila nepostojeća na svjetskoj stolnoteniskoj karti. Usput, Gaćinu su u juniorskoj dobi naši “stručnjaci” proglasili neperspektivnim. Morao je trajno preseliti u Njemačku da postane igrač koji je danas.

Još jedna stvar koju sam primijetio u vezi paradoksa stručnosti je njegova pozitivna koreliranost sa vremenom koje je netko posvetio određenom području. U svezi s tim, izrazito me nervira mentalni sklop većine starijih šahista u Hrvatskoj (kao što ste možda primijetili, nije me posebno teško iznervirati).

S obzirom na to da se čovjek šahom može baviti praktički do smrti, postoji određen broj šahista koji su zagazili u sedmo desetljeće života i bave se šahom preko 40 godina. Ne treba previše napominjati da mnogi smatraju da znaju jako puno o šahu. Ne daj Bože da ih mlađi šahist pokuša nešto naučiti, čak i ako je puno jači igrač od njih. To prijeti njihovom identitetu šahovskog znalca kojeg su kultivirali dugi niz godina.

Jasno je da treba uzeti u obzir da staračka rigidnost i tvrdoglavost rastu s godinama. Ipak, uzevši u obzir izjavu svjetskog prvaka Magnusa Carlsena koji sam tvrdi kako smatra da uopće ne zna puno o šahu, generalnan stav tih šahovskih “znalaca” ispada poprilično zabavan. (9)Magnus Carlsen: I Don’t Know Much At All

ZAŠTO NE BISMO TREBALI UČITI

Carlsenova izjava jako podsjeća na puno poznatiji citat grčkog filozofa Sokrata, koji je ustvrdio kako : Zna da ništa ne zna”. Osim izbjegavanja iritiranja iritantnih ljudi poput mene, postoje i stvarne beneficije prihvaćanja Sokratove filozofije kao vlastite:

1. POSTAJEMO SRETNIJI

Naši pretci bili su vrlo jednostavni ljudi. Sve što su trebali učiniti za sreću je uhvatiti mamuta i poševiti ženku po izboru po povratku iz lova (zvuči lagano, zar ne?). Po svojoj prirodi, njihove su potrebe bile primarno fiziološke.

S razvojem društva, razvile su se i ljudske potrebe. Poznati psiholog Abraham Maslow podijelio je potrebe modernog čovjeka u pet kategorija. Struktura potreba je piramidalna; u trenutku u kojem se “niža” potreba zadovolji, pristupamo zadovoljenju “više”. Na vrhu Maslowljeve piramide je potreba za samoaktualizacijom. Osim gomile drugih stvari, samoaktualizacija uključuje stvari poput kreativnosti, prihvaćanja činjenica i rješavanja problema.  (10)Iako postoje određene strje u psiholoziji koji osporavaju Maslowljevu teoriju, ponajviše činjenicu da “više” potrebe zahtijevaju pažnju tek kad su “niže zadovoljene, za potrebe ovoga članka držati ćemo se njegove teorije. Vidjeti  Maslow’s Hiearchy Of Needs – The Pitfalls of Teaching It , za više detalja

Uspješni pisac Daniel H. Pink reinterpretirao je Maslowljeva učenja u svojoj knjizi posvećenoj motivaciji(11)Drive: Surprising Truth About What Motivates Us:

“Ljudska bića imaju unutarnju tendenciju traženja novih izazova, kako bi proširili i testirali svoje granice, kako bi ih istražili i kako bi nešto naučili.”

Stoga, uz pretpostavku da su naše osnovne potrebe zadovoljene, cjeloživotno učenje nas čini sretnijim osobama. Ovo mogu potvrditi iz vlastitog primjera. Nažalost, ima dana kada nemam apsolutno nikakvog posla na svojem radnom mjestu. Iako to vrijeme pokušavam konstruktivno(12)Za potrebe članka smatrat ćemo da pisanje ovakvih tekstova spada u definiciju “konstruktivnog” iskoristiti, ponekad isključivo gubim vrijeme. Tih dana se nakon posla osjećam puno umornije i nezadovoljnije nego kada nešto stvarno radim. Iako dobivanje plaće za nerad zvuči kao san za mnoge ljude, ja se iskreno osjećam puno ispunjenije kada sam u mogućnosti tu i tamo koristiti svoj mozak.

2. POSTAJEMO ZDRAVIJI

Starenjem funkcionalnost našega mozga propada. Cjeloživotno učenje može usporiti ovaj proces s obzirom da konstantan angažman mozga razvija nove neuronske puteve. Starije osobe koje su učile cijeli život su ostvarile bolje rezultate na testovima memorije, kognitivnim testovima, imaju smanjen rizik od demencije i Alzheimera. (13)Brojni članci, poput ovoga, to potvrđuju: Psychology Today: Never Too Old Grow Ne Brain Against Dementia 

3. POSTAJEMO ZANIMLJIVIJI, KARIZMATIČNIJI, “VEĆI” LJUDI

Vrlo jednostavno – što više toga znamo, na više tema možemo voditi smislen razgovor. Što više znanja akumuliramo, što više iskustva imamo, to se samopouzdanije osjećamo u nepoznatim situacijama. Konstantnim učenjem povećavamo šanse ostvarivanja svojeg punog potencijala i postizanja veličine.

Ranije je spomenut primjer Kirka Hammeta. Nije slučajno da su mnoge povijesne ličnosti koje su učile cijeli život postale velike. Theodore Roosevelt također je dobar primjer. Nakon što je razvio sposobnost brzog čitanja, proždirao je knjige jednu za drugom. Često bi pročitao jednu  ujutro za vrijeme doručka i daljnje tri ili četiri kroz ostatak dana (ovisno o obavezama). Svi koji su ga upoznali bili su impresionirani njegovim poznavanjem najrazličitijih tema. (14)Art of Manliness: Lifelong learning

Bill Gates je vrlo sličan Theodoru Rooseveltu. Na Facebooku je jednom napisao: Neovisno o tome koliko je njegov raspored zauzet, uvijek nađe vremena za čitanjem barem jedne knjige tjedno. Sudeći po njegovoj osobnoj stranici, nije lagao.(15)Gatesnotes:Books Naravno, slušanje savjeta Billa Gatesa ne može škoditi. Bill  je ipak poprilično bogata osoba. Što nas dovodi do posljednje stavke.

4. POSTAJEMO BOGATIJI

Iako riječ “bogat” ima višestruko značenje, zadržimo se zasada pri monetarnoj definiciji .

Ljudsko znanje se danas ubrzano povećava. 2013. je procijenjeno kako se cjelokupno ljudsko znanje udvostruči u 12 mjeseci, s tendencijom da će se to u budućnosti to događati svakih 12 sati. Usporedbe radi, do 1900. godine, sveukupno znanje udvostručilo se otprilike jednom u stoljeću. (16)Industrytap: Knowledge Doubling Every 12 months

Posljedično, formalno obrazovanje postaje sve manje bitno. Njegovo trajanje nije pratilo rast količine dostupnih informacija; prije 50 godina većina ljudi diplomirala bi u ranim 20-tima, jednako kao i danas. Cjeloživotno učenje je stoga važnije nego ikada prije, što možemo zaključiti i bez ulaska u diskusiju o kvaliteti formalnog obrazovanja.

Ova činjenica posebno je važna na današnjem poslovnom tržištu. Potencijalni poslodavci traže puno više od fakultetske diplome. Ne može ih se kriviti za to; tek kada sam počeo raditi u stvarnom svijetu shvatio sam koliko me fakultet nije za to pripremio. Trebala su mi 3 mjeseca proučavanja mojeg “područja specijalizacije” kako bih otprilike dobio ideju o tome što se događa u stvarnom svijetu.

Važno je napomenuti da je danas poslovno tržište dinamičnije nego ikada prije. Mnogi poslovi koji danas postoje prije 20 godina su se činili kao daleka prošlost. Također, određeni poslovi koji su danas aktualni mogli bi postati potpuno irelevantni za 20 godina. Konstantnim učenjem, savladavanjem novih vještinja i adaptiranjem na vrli novi svijet značajno povećavamo prilike za zaposlenjem i šanse za stabilne prihode.

Nedavna epizode “Tjednog Večernjeg showa” (eng. The Weekly Tonight) o industriji ugljena u SAD-u odličan je primjer. Iako je to nepopularna stvar za izgovoriti, industrija ugljena suočena je s brojnim problemima zbog kojih se ne može smatrati kompetitivnom u modernom svijetu. Ne postoji jednostavno rješenje za smanjeni broj radnih mjesta u toj industriji. U skladu s filozofijom cjeloživotnog učenja, računalna komapnije Bitsource potiče rudare na dodatnu edukaciju kako bi bili sposobni postati računalni inženjeri u toj kompaniji. (17)The Weekly Tonight: Coal

Ne samo da je ponuda radnih mjesta veća nego ikad; danas je lakše nego ikad pokrenuti vlastiti biznis ni iz čega. Razvoj interneta je omogućio gotovo svima da nude svoje proizvode, svoje usluge, ili se igraju kvazi blogera. (18)Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je u potpunosti slučajna.

Jedna epizoda iz vlastitog života podsjetila me da učenjem ne povećavamo samo mogućnost zarade novaca, nego smanjujemo i vjerojatnost gubitaka. Kad sam počeo raditi, počeo sam i ulagati u dionice. Prije nego što sam se usudio dirnuti u nešto što sam smatrao rizičnom investicijskom klasom, pročitao sam solidnu količinu knjiga i obavio prvu transakciju tek nakon što sam upoznao kako se gospodin Tržište otprilike ponaša.

O toj tematici sam puno razgovarao  sa svojim prijateljima i poprilično zaintrigirao jednoga od njih. Međutim, kada sam mu poslao sve knjige koje sam ja pročitao, odmah je izgubio volju za čitanjem. Nije imao strpljenja niti volje za učenjem. Umjesto toga odmah je kupio dionice, uz tvrdnju da su “to ionako poznate kompanije” i da “on, kao inženjer, valjda zna baratati tu nekim brojkicama”.  Ne treba ni napominjati da je počinio gotovo svaku početničku pogrešku za koje su knjige izričito naglašavale da ih ne radimo:

  • Prerano je prodao dionice dok su rasle
  • Kupovao je dionice na bazi spekulacije
  • Radio opetovane i česte transkacije u nadi za maksimizacijom profita

Naravno, konačan rezultat bio je veliki minus na bankovnom računu. A s obzirom da sam ja bio taj koji ga je djelomično nagovorio da uđe u taj svijet, osjećao sam se poprilično odgovornim. Stoga, idući put kad čujem nekoga kako tvrdi da zna apsolutno sve, vjerojatno ću citirati popularnu seriju Igru Prijestolja. Zato, moj prijatelju, jer si isti kao Jon Snow.

Ne znaš ti ništa.

 

 

Footnotes

Footnotes
1 Svaka referenca na pjesmu Metallice je slučajna
2 Loudwire: Mustaine Fired From Metallica Anniversary
3 Mark Manson: How Do You Measure Your Life
4 Loudwire: Kirk Hammed Invited Audition Metallica Anniversary
5 Oh, u biti je to i napravio.
6 Ryan Holiday: Ego is the Enemy
7 Za potrebe članka smatrati ćemo da je i stolni tenis sport
8 Psychology Today: Why We Stop Learning
9 Magnus Carlsen: I Don’t Know Much At All
10 Iako postoje određene strje u psiholoziji koji osporavaju Maslowljevu teoriju, ponajviše činjenicu da “više” potrebe zahtijevaju pažnju tek kad su “niže zadovoljene, za potrebe ovoga članka držati ćemo se njegove teorije. Vidjeti  Maslow’s Hiearchy Of Needs – The Pitfalls of Teaching It , za više detalja
11 Drive: Surprising Truth About What Motivates Us
12 Za potrebe članka smatrat ćemo da pisanje ovakvih tekstova spada u definiciju “konstruktivnog”
13 Brojni članci, poput ovoga, to potvrđuju: Psychology Today: Never Too Old Grow Ne Brain Against Dementia 
14 Art of Manliness: Lifelong learning
15 Gatesnotes:Books
16 Industrytap: Knowledge Doubling Every 12 months
17 The Weekly Tonight: Coal
18 Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je u potpunosti slučajna

Zajebi Svoju Privilegiranost

Bilježnica smrti (eng. Death Note), poznati japanski anime/manga prati priču genijalnog srednjoškolca Lighta Yagamija. Jednoga dana Light pronađe neobičnu bilježnicu u dvorištu škole i uskoro otkrije da bilježnica ima nadnaravne moći. Kada se ime neke osobe napiše u nju, ta osoba trenutno umire od srčanog udara.

Zvuči zabavno? Postaje još bolje.

Inicijalno, Light odlučuje iskoristiti bilježnicu za eliminiranje svih „loših“ ljudi sa zemaljske kugle. Počinje pogubljivati raznorazne kriminalce bez milosti. Glas o ubojstvima se pročuje te Light ubrzo dobiva ime Kira,  ime izvedeno od japanskog izgovora riječi ubojica (eng. killer). Međutim, vrlo brzo nakon upisivanja prvih par imena u bilježnicu, stvari počinju izmicati kontroli. Zanesen svojom vizijom pravde, Kira počinje sanjati svijet u kojem je život dopušten samo ljudima koji zadovoljavaju moralne standarde koje je on sam propisao. Čak se otvoreno naziva bogom tog novog svijeta.

Kirin koncept pokazuje se kao velika zabluda. Njegova percepcija „lošega“ je vrlo relativna. Kako radnja serije napreduje, svatko tko se protivi njegovoj viziji novoga svijeta automatski pripada u kategoriju „loših“. Takav se protivnik smatra prijetnjom i treba biti eliminiran pod svaku cijenu. Na taj način, Kira počinje ubijati i policajce i nevine ljude. Na kraju čak i njegov vlastiti otac ne biva pošteđen i postaje žrtvom Kirinih manipulacija i planova. Jedina je utjeha što njegovi zločini ne prođu nekažnjeno; na kraju serije jedan drugi briljantni student uspijeva nadmudriti Kiru.

Jesam li već spomenuo koliko je to šarmantna serija?

U svakom slučaju, postavlja se sljedeće pitanje – kako je izrazito inteligentan students s razumljivim, ali diskutabilnim moralnim načelima uspio postati izopačeni serijski ubojica s iritantnim manijakalnim smijehom tipičnim za anime i mange?

Mislim da je odgovor vrlo jednostavan. Prepustio se osjećaju privilegiranosti.

DOBAR, LOŠ, NIETZSHCE

Naravno, autor Bilježnice smrti Tsugumi Ohba nije prva osoba koja je koketirala s koncepcijom „lošega“ i „dobroga“. Otprilike 100 godina prije njega, njemački filozof Friedrich Nietsczhe je došao do vrlo sličnih zaključaka u jednom od svojih Eseja. (1)Friedrich Nietzsche: On the Genealogy of Morals

Nietzsche je napisao da je kroz stoljeća koncept „dobroga“ definirala određena skupina ljudi, koju on naziva aristokratima:

Mnogo češće su sami dobri, tj, aristokrati, moćnici, visoko pozicionirani, oni plemenitoga uma , bili ti koji su smatrali da su dobri, u odnosu na sve one niskog staleža, neplemenitoga uma, vulgarne i plebejce.

Dakle, aristokrati ne definiraju dobro na bazi univerzalnih moralnih principa, već na bazi vlastitih stavova:

„Aristokrat…razvija ideju dobroga spontanto i trenutno, to jest, iz samoga sebe, i uz pomoć tog materijala stvara koncepciju „lošega“. „

Mislim da je upravo ova greška u koracima ono zbog čega je Kira opravadavao svoje postupke. On osobno nije vidio ništa pogrešnoga u njima. Na kraju krajeva, on se samo rješavao svega „lošega“ i činio svijet boljim mjestom za svakoga, zar ne? Upravo je to trenutak u kojem je element privilegiranosti ključan. Stvaranje moralnog okvira u kojem je Kira „dobar“, a svi protiv njega „loši“ automatski ga je postavilo iznad tih ljudi.

Po posljedni put prepuštam riječ Nietzscheu:

„Ideja političke superiornosti uvijek vodi prema ideji psihološke superiornosti.“

A vlastita superiornost automatski nam dopušta da stvari radimo na svoj način.

Voljeli ili mrzili čovjeka, ne možete poreći da ima stila

PRIVILEGIRANOST

Jednostavno rečeno, privilegiranost je osjećaj prava na nešto. To „nešto“ može biti bilo što. Privilegiranost je smatranje da imamo pravo na osnovnu medicinsku skrb. Privilegiranost je pretpostavka da bi naša plaća trebala doći na vrijeme. Privilegiranost je pretpostavka da je savršeno normalno gurnuti svoj kovčeg asistentu koji nas dočeka na aerodromu.

Iz gornjih primjera očito slijedi da nisu svi oblici privilegiranosti nezdravi. Psiholozi tvrde da je privilegiranost esencijalni dio dječjeg psihološkog razvoja. Činjenica da djeca sebe smatraju posebnima neizbježan je dio shvaćanja vlastite važnosti. Zadatak je roditelja da ne dopusti razvijanje tog osjećaja važnosti do mjere u kojoj dijete ne prepoznaje i ne respektira prava drugih ljudi.  (2)Psychology Today: What Makes Some People Feel Entitled

Također, određena doza privilegiranosti u kasnijim fazama života pomaže ljudima u održavanju i utvrđivanju osobnih granica. Primjerice, pretpostavimo da osoba smatra da ima pravo na normalan godišnji odmor jednom godišnje. Čak i ako joj njezin poslodavac pokuša uskratiti to pravo, osjećaj privilegiranosti povećava šansu da će se ta osoba zauzeti za sebe i boriti za svoja prava.

Da nije bilo ovog zdravog oblika privilegiranosti, žene vjerojatno nikada ne bi dobile glasačka prava. Ropstvo vjerojatno nikada ne bi bilo ukinuto. (3)Okej, priznajem da svi ovi društveni fenomeni nisu bili isključivo rezultat privilegiranosti.  Uzrokovao ih je cijeli niz faktora, poput društvene i ekonomske klime, osjećaja kontrole, itd. Ipak, za potrebe ovog članka, dopustite mi da uzmem određena pojednostavljenja u obzir, kako bih jasnije ilustrirao način na koji privilegiranost može dovesti do određenih promjena  Nogometaši ne bi nikada imali priliku potpisivati astronomske ugovore da nije bilo ne previše poznatog belgijskog nogometaša prema kojemu je nazvano poznato Bosmanovo pravilo. (4)SkySports: How the Bosman Rule changed football

Okej, okej, priznajem, možda sam malo pretjerao. Možda ovo i nisu najbolji primjeri prirodne privilegiranosti, slažem se.

Zašto bi žene uopće trebale glasati?

Ovaj… gdje sam ono bio? Ah da.. iako je određena doza privilegiranosti izrazito bitna apropo samopoštovanja i samopouzdanja, jako je važno izbjeći osjećaj prema kojemu automatski imamo pravo na sve što zaželimo. Takav oblik privilegiranosti, kod kojega postoji velika vjerojatnost zanemarivanja prava drugih ljudi,  poznat je kao narcisistički oblik privilegiranosti.

NARCISISTIČKI OBLIK PRIVILEGIRANOSTI

Psiholog Ryan Holiday je opisao narcisistički oblik privilegiranost na sljedeći način (5)Ryan Holiday: Ego is the Enemy:

„ Privilegiranost pretpostavlja: Ovo je moje. Zaradio sam to. U isto vrijeme, privilegiranost zanemaruje druge ljude jer ne vrednuje tuđe vrijeme jednako kao vlastito. Privilegiranost umara druge ljude. Privilegirane izjave iscrpljuju ljude koji rade za nas i s nama, a koji nemaju drugoga izbora nego šutjeti i trpjeti. Privilegiranost precjenjuje naše vlastite sposobnosti, velikodušno procjenjuje našu perspektivu i stvara nerealna očekivanja. „

Nije nužno biti veliki ljubitelj nečega opskurnog poput Japanskih anime-a za nabrajanje primjera narcisističkog oblika privilegiranosti. Dovoljno je pogledati povijest čovječanstva. Iako nerado potvrđujem utemeljenost poznatog Godwinovog zakona (6)Wikipedia: The Godwin’s Law, nacistička Njemačka je vjerojatno najočitiji primjer u kojem je privilegiranost otišla u totalno pogrešnom smjeru. Hitler i njegovi najbliži suradnici nisu vidjeli ništa lošeg u osuđivanju šest milijuna ljudi na smrt u plinskim komorama.

Naravno, Hitler je vjerojatno esktreman, ali definitivno ne i jedini slučaj političkog vođe koji se prepustio političkoj privilegiranosti. Aleksandar Veliki također je dobar primjer. Smatrao je da ima pravo poslati vojsku na drugi kraj svijeta i riskirati živote vojnika samo kako bi se upisao u povijesne knjige.

Napoleon Bonaparte. Slanje vojske u Rusiju samo kak…mislim da ste skužili.

Svi ti osvajači imali su slične probleme s vlastitim egom. Kao i kod Kire, uslijed narcisističke privilegiranosti uvjerili su se da su neki oblik bogova u svojem vlastitom svijetu. Nisu vidjeli ništa pogrešno u uzrokovanju smrti milijuna ljudi, samo kako bi zadovoljili svoj osjećaj veće vrijednosti.  Uvjeren sam da su bili uvjereni da imaju fizičko pravo na različite dijelove zemaljske kugle.

Pablo Escobar također je odličan primjer koji pokazuje kako narcisistička privilegiranost može dovesti do izrazito arogantnog i nasilnog ponašanja. Za vas koji niste upoznati s njegovim likom i dijelom, ili niste nikad proveli večer uz Netflix and chill, Escobar je vjerojatno najpoznatiji diler svih vremena. Na vrhuncu moći, kartel iz Medellina kojim je on ravnao distribuirao je 80 % ukupnog kokaina u svijetu. (7)Wikipedia: Pablo Escobar

Netflixova serija Narcos, snimana na temelju Escobarovog života, uvjerljivo dočarava njegov karakter. Privilegiranost je očita u mnogim scenama; meni je posebno impozantan bio njegov monolog u trećoj epizodi druge sezone:

„ Sve što ovdje vidite je moje. Sve što imate, imate zato što sam vam ja dopustio da to imate. Sve što mislite da štitite, štitite za mene.“

I da, svjestan sam da gledam puno previše televizije. Ali imam svako pravo na to, pustite me na miru!

PRIVILEGIRANOST U MENI

„Ali Vjeko, navedeni primjeri poznatih osoba ekstremni su oblici privilegiranosti. Ja uopće nisam takav; zašto si me natjerao na čitanje svih ovih gluposti kada sam mogao i ja provesti večer uz Netflix and chill.“

Da budem iskren, veliki dio života i sam sam imao taj stav. Smatrao sam se savršeno pristojnim momkom koji je većinu stvari zaradio napornim radom. Ipak, nakon otkrivanja rada Roberta Glovera i takozvanog sindroma „pristojnog momka“, počeo sam otkrivati obrasce u svojem sadašnjem i prošlom ponašanju koji sadrže visoku razinu privilegiranosti.  (8)Robert Glover: No More Mr. Nice Guy

Primjerice, u svojoj knjizi Glover opisuje koncept tajnih ugovora. Tajni ugovori u svojoj srži znače da radimo stvari za druge ljude ne zato da im pomognemo, nego da dobijemo nešto zauzvrat. Tajni ugovori su dobar stari, „A što ja imam od toga“ način interakcije s drugim ljudima.

Uzevši u obzir da sam bio neki tip štrebera u svojim školskim danima, uvijek sam imao određenih problema u povezivanju s drugima i stvaranju prijateljstava. Kako bih si taj zadatak pojednostavio, nesvjesno sam u potpunosti odlučio igrati ulogu razrednog štrebera. Posuđivao sam ljudima zadaće. Pomagao sam im pod testovima. Objašnjavao sam predmete ljudima koje nisam trpio, i koji nisu trpili mene, ako bi me samo pitali.

Naravno, nema ništa lošeg u tome da pomažemo i podupiremo ljude oko sebe. Problem je bio u tome što je moja motivacija za to bila potpuno pomaknuta. Nisam nikome bezuvjetno pomagao, samo pomaganja radi. Ne. Svaki pojedini postupak je uključivao tajni ugovor određene vrste.

Pomagao sam prijateljima kako bih ih zadržao i natjerao da me još više vole. Pomagao sam djevojkama s nadom da će cijeniti moje postupke i izaći na spojeve sa mnom. Pomagao sam onima koji mi nisu bili prijatelji kako bih ih natjerao da promijene svoje mišljenje o meni.

Dosta patetično, nije li?

Ironično, moji pokušaji nisu donosili plodove. Ljudi bi prekršili svoj dio tajnog ugovora. Mnogi me i dalje ne bi posebno voljeli. Djevojke ne bi izlazile na spojeve sa mnom. Takav tijek događaja bi me obično poprilično razljutio, samo zbog mojeg osjećaja privilegiranosti. Kada sam pomagao drugima, smatrao sam da imam potpuno pravo očekivati pozitivnu povratnu informaciju zauzvrat. Koja je obično izostala.

Stvari su dodatno izmakle kontroli za vrijeme mojih studentskih dana. U Hrvatskoj postoji određena fama oko Fakulteta elektrotehnike i računarstva. Mnogi taj fakultet smatraju „elitnim“. Za nesigurnog i zbunjenog 19-godišnjaka poput mene, takva fama bila je zadnja stvar koja je trebala. Poprilično brzo me udarila u glavu na najgori mogući način.

Dan-danas se sjećam kako sam se tijekom svoje brucoške godine osjećao privilegiranim biti dijelom elite. To je rezultiralo bezbrojnim „šalama“ na račun drugih fakulteta. To se nesvjesno odrazilo u razgovorima s drugim ljudima koji nisu upisali „elitni“ fakultet poput mene. To je, zaboga, eskaliralo kad sam jednoj studentici farmacije na zabavi rekao da nema pravo jesti u našoj kantini i da se gubi u svoju.

Da se čovjek zapita kako me uopće netko pozvao na zabavu.

U svakom slučaju, najgora stvar u cijeloj priči je činjenica da mi je trebao dugi niz godina da u potpunosti shvatim svoje ponašanje. Trebao mi je dugi niz godina da shvatim kako je „humor“ u mojim rečenicama bio obrambeni mehanizam i da sam podsvjesno stvarno vjerovao u sve te gluposti o inženjerima kao višoj kasti. Ipak, koliko god bolno to saznanje bilo, bilo je i vrlo poučno. Danas mi je mnogo lakše detektirati naznake privilegiranosti.

Ne samo u meni, nego i u drugim ljudima.

PRIVILEGIRANOST U DRUGIMA

Detektiranje privilegiranosti u drugim ljudima nije uvijek jednostavno i jednoznačno kao u slučaju Hitlera, Napoleona i Kire. Ponekad razlučivanje između zdravog i narcisističkog oblika može biti poprilično nejasno. Američki psiholozi Ackerman i Donellen proveli  su kompliciranu studiju punu statističkih parametara u kojoj su pokušali odrediti pokazatelje narcisističkog ponašanja. Studija nije dovela do konkretnog zaključka. (9)What Does the Narcissistic Personallity Inventory Really Measure

Dodatne poteškoći prilikom otkrivanja narcisističke privilegiranosti u drugima stvara sama priroda narcisističke privilegiranosti. Prema blogeru i poznatom piscu Marku Mansonu, narcisistički oblik privilegiranosti se manifestira na dva načina: (10)Mark Manson: Subtle Art Of Not Giving a Fuck

  • Ja sam superioran, a svi ostali inferoirni pa zaslužujem poseban tretman.
  • Ja sam inferioran, a svi ostali superiorni pa zaslužujem poseban tretman.

Bitno je napomenuti da privilegiranost nije uniformna. Mnogi privilegirani ljudi često balansiraju između dviju gore navedenih kategorija. Moja „Ja sam štreber a vi ste svi kul klinci“ očito pripada drugoj kategoriji, dok je moj kompleks superiornosti za vrijeme fakulteta vezan uz „Ja sam zakon“ kategoriju.

I dok je većina mojih prijatelja kritizirala moje ponašanje prema studentici farmacije, nitko nije niti najmanje sumnjao u moje namjere i motivaciju iza prijašnjih postupaka u školi. Drugim riječima, detekcija „mentaliteta žrtve“ i prepoznavanje istoga kao oblika privilegiranosti je često neizvediv zadatak.

Nedavno sam se podsjetio tih poteškoća nakon čitanja komentara ispod članka koji je opisivao interijer luksuznog doma kojeg je jedan istarski bračni par pripremio za svoju mirovinu. Komentatori na društvenim mrežama bili su bespotrebno grubi, pogotovo kada se uzme u obzirda je poanta članka bila promocija dizajnera interijera koji je dom uredio, a ne samopromocija navedenog bračnog para.

Jedan komentar mi je posebno ostao u sjećanju. Neka starija gospođa je napisala sljedeće:

„ Pitam se kako si ,zaboga, mogu priuštiti takav stan. Ja rintam cijeli život, i nitko mi nikad ništa nije dao.“

Iz nekog razloga, ova izjava me u potpunosti raspizdila. Komentar je prožet ljubomorom i zlobom, a očekivanja da bi netko nešto gospođi trebao dati su trenutno upalila moj alarm za privilegiranost. Ipak, rekao sam samom sebi, Vjeko, nemoj suditi prebrzo, ne znaš ništa o toj osobi, ne znaš njezinu životnu priču.

Skoro bih i zaboravio tu epizodu da kasnije toga dana nisam išao obaviti kupovinu . Na izlazu iz dućana sreo sam sredovječnu gospođu sa znakom:

„Moja životna situacija me natjerala da tražim pomoć drugih ljudi. Bez ljudi dobroga srca poput vas, neću biti u mogućnosti platiti svoju stanarinu. „

Obično kada vidim radno sposobne ljude pobjegnem glavom bez obzira (11)Znam, znam, smeće sam od osobe! Kao da vi to ne radite!. Iz nekog razloga, izraz lica ove gospođe kombiniran s natpisom me uvjerio u njezinu iskrenost. Prišao sam joj, dao malu svotu novaca i upitao ju kako se našla u situaciji u kojoj je. Nikad nisam napravio ništa slično i nisam znao kakav odgovor očekivati. Na moje veliko iznenađenje, vrlo mirnim glasom je odgovorila da su i ona i njezin muž izgubili poslove, a da im stanarina mjesečno dolazi na naplatu.  Prihvaćaju bilo kakve poslove i nikada ne odbijaju priliku, ali nažalost, ne uspijevaju dobiti nikakav trajni posao.

Kako bi skrbili za dvoje djece i osigurali im koliko toliko pristojan život, odlučili su se za radikalne mjere. Jadna žena stoji na istome mjestu po snijegu, po vrućini, po kiši i po zimi. Bio sam fasciniran izostankom ikakve gorčine u njezinom tonu i izostankom ikakvog osjećaja privilegiranosti. Bez obzira na izrazito tešku situaciju u kojoj se našla, nikada nije tražila nešto što joj ne pripada, niti je pretpostavila da joj njezina životna situacija automatski daje pravo da joj netko pomogne. Odlučila je sama preuzeti odgovornost za svoje probleme. Razlika između nje i gospođe s interneta je bila nevjerojatna.

Stoga, draga gospođo koja komentira na društvenim mrežama, jeste li vi stajali na nogama kroz snijeg, vrućinu, kišu i hladnoću? Jeste li ikada iskazali ekstra trud kroz svoj život? Jeste li probali ponaći alternativni izvor zarade nakon posla, kad vam je novac tako važan? Jeste li ikada pokušali preuzeti potpunu odgovornost za svoje postupke i rezultate tih postupaka?

Jeste li uložili vrijeme razvijajući određenu vještinu? Jeste li ikada, na ikakav način, pokušali zaslužiti to „nešto“ što bi vam „netko“ trebao „dati“?

Ako je odgovor na sva ta pitanja ne… Onda imam samo jednu stvar za reći.

Zajebi svoju privilegiranost.

Footnotes

Footnotes
1 Friedrich Nietzsche: On the Genealogy of Morals
2 Psychology Today: What Makes Some People Feel Entitled
3 Okej, priznajem da svi ovi društveni fenomeni nisu bili isključivo rezultat privilegiranosti.  Uzrokovao ih je cijeli niz faktora, poput društvene i ekonomske klime, osjećaja kontrole, itd. Ipak, za potrebe ovog članka, dopustite mi da uzmem određena pojednostavljenja u obzir, kako bih jasnije ilustrirao način na koji privilegiranost može dovesti do određenih promjena
4 SkySports: How the Bosman Rule changed football
5 Ryan Holiday: Ego is the Enemy
6 Wikipedia: The Godwin’s Law
7 Wikipedia: Pablo Escobar
8 Robert Glover: No More Mr. Nice Guy
9 What Does the Narcissistic Personallity Inventory Really Measure
10 Mark Manson: Subtle Art Of Not Giving a Fuck
11 Znam, znam, smeće sam od osobe! Kao da vi to ne radite!