Nastavili smo hodati. Tišina je polagano postajala neizdrživa. Nikad prije nisam bio toliko svjestan auta koji prolaze, zavijanja vjetra i ljudskog žamora u daljini.
Samo pola sata prije, ništa nije ukazivalo na to da bi uskoro mogao uslijediti najgori hod srama mojega života. Nakon čišćenja kolačića sa svojih tanjura, moja simpatija i smo nastavili voditi razgovor za koji se činilo da nikada neće završiti.
Kada smo se dotakli muško ženskih odnosa, odgovorio sam na njezino „I šta je s tobom, jel viđaš ikoga“ pitanje s nečime što sam smatrao najbriljantnijom replikom svojega života (1)što vam dosta govori o mojem životu:
„Evo, baš sam nedavno bio na kolačima s jednom jako privlačnom djevojkom.“
Ne treba posebno napominjati da sam se iznenada trebao suočiti s njezinom paničnom reakcijom. U očajničkom pokušaja spašavanja onoga što se spasiti dade, predložila je da prošećemo i prodiskutiramo o nekim stvarima. Mogao sam i očekivati da će ta šetnja biti nalik na Stairway to Hell (2)Možda ćete se sjetiti apsurdnih tvrdnji da Stairway to Heaven sviran u natrag ima sotonističke poruke – Rollingstone:If You Play Stairway To Heaven In Reverse You Hear Satanic Messages
Nakon što smo došetali valjda do samoga kraja svijeta, odlučila je prekinuti tišinu.
„ Šta onda, jesi li se cijelo vrijeme družio sa mnom samo zato jer sam ti se sviđala?“
„Baš nasuprot, draga. Počela si mi se sviđati upravo zato jer smo se družili.“
Kao djeca sklapamo prijateljstva s drugom djecom bez obzira na njihov spol. U dječjem vrtiću, dječaci i djevojčice grade kule od pijeska zajedno. Dječaci i djevojčice crtaju likove iz najdražih crtića zajedno. Dječaci i djevojčice otimaju igračke jedni drugima iz ruku i pokušavaju biti prvi koji će te igračke progutati.
Stvari se ne mijenjaju puno u osnovnoj školi. Igre poput skrivača, lovice i drugih su osnova za međuspolna prijateljstva. Osim toga, doba pametnih telefona je dodatno približilo dječake i djevojčice. Danas nije nimalo neuobičajeno vidjeti dječake i djevojčice kako u bilo kojoj dobi gube hrpu vremena pokušavajući oboriti novi rekord u Angry Birdsima na telefonu njihovih roditelja.
Ili njihovom vlastitom telefonu, kad smo već kod toga. Hura za tehnologiju.
Ipak, u nekom trenutku svi uđemo u pubertet i to nešto što zovemo hormoni počne intenzivno djelovati. Najednom mi dječaci postanemo izrazito svjesni svih oblina koje naše ženske prijateljice imaju. Počinjemo imati emocije i osjećaje; leptirići u trbuhu nas opetovano muče uslijed interakcije sa suprotnim spolom. Razvoj osjećaja samosvijesti neminovno vodi do razvoja naših bioloških potreba i želja. U toj fazi života doživljavamo po prvi puta privlačnost i ljubav i počinjemo se pitati kada se Ivana s kojom smo igrali križić kružić kao mali toliko promijenila.
Naravno, ne želim reći da u srednjoj školi muško ženska prijateljstva ne postoje. Uostalom, upravo sam u srednjoj školi upoznao svoje četiri najbolje prijateljice. Ne samo da bih bio licemjer kada bih tvrdio da ta prijateljstva nisu bila prava, nego bih bio i u ozbiljnoj nevolji u slučaju da ijedna od njih ikada pročita ovaj odlomak.
Međutim, upravo negdje u tinejdžerskoj dobi počinjemo propitkivati koncept muško-ženskih prijateljstava. Čak i kada ta prijateljstva ostvarujemo, rijetko to činimo bez skrivenih namjera. Nadamo se da će prijateljstvo voditi k nečemu višemu. Nadamo se da pretvaranje da smo prijatelji neće izazvati drame u našem krugu prijatelja. Nadamo se da će nas ženski prijatelji učiniti kul i popularnima među našim vršnjacima. Robert Glover zove ovaj način razmišljanja tajnim ugovorima ili „Ja ću učiniti ovo za tebe ako imam nešto zauzvrat“ načinom razmišljanja. (3)Robert Glover: No More Mr Nice Guy
Nepobitna je činjenica da je kvaliteta ovih prijateljstava, u najmanju ruku, upitna. Ali osobno ne smatram da je to nešto senzacionalno ili zabrinjavajuće. Na kraju krajeva, velika većina srednjoškolskih odnosa jest površna (ili , kako ih Mark Manson zove – uvjetovana) (4)Mark Manson: You Don’t Know What Love Is. To se ne odnosi isključivo na muško – ženska prijateljstva, nego na bilo koji odnos dvoje vršnjaka u toj dobi.
Ipak, u određenoj dobi, obično pri kraju srednje škole ili čak i kasnije, svi shvatimo da se želimo družiti s nekim ljudima čak i bez obaveze i prisile. Iako uvjet nestane, shvatimo da uživamo u društvu neke osobe i bez tog uvjeta. Ili kako ja to običavam reći, shvatimo s kime smo se družili zato jer smo se uživali družiti s njima, a s kime smo se družili samo zato jer smo bili prisiljeni provoditi vrijeme u istoj učionici.
I moglo bi se očekivati da nakon turbulentnog perioda poput tinejdžerskih godina shvatimo da je nebitno odnosi li se sintagma „neki ljudi“ na mušku ili žensku osobu. Da s mudrosti i iskustvom koje dolazi s godinama shvaćamo da danas, za razliku od 50 000 godina u prošlosti, razmnožavanje ne bi trebao biti jedini cilj odnosa između muškaraca i žena.
Da, ukoliko se ne zovemo Wilt Chamberlain (5)The Atlantic: The Sexual Prower of Wilt Chamberlain, nećemo spavati sa svim privlačnim ženama koje sretnemo u životu, pa nema razloga da s nekima ne budemo samo prijatelji, zar ne?
Mislim da bi se tako nešto moralo samo po sebi podrazumijevati. Ali čini se da društvo misli drugačije.
KAKO JE HARRY UPOZNAO SALLY
1989. godina bila je bogata značajnim povijesnim događajima koji su promijenili način na koji svijet funkcionira jednom za svagda.
5. veljače Eurosport, prva više-jezična televizijska postaja u Europi posvećena isključivo sportskom sadržaju započinje s radom.
6. listopada legaliziran je brak između partnera istoga spola u Danskoj.
Ali najvažnije, 21. lipnja premijerno je prikazan film koji će izvršiti ogroman utjecaj na zapadanjačku kulturu – romantična komedija režirana od strane Boba Reinera, s Billy Crystalom i Meg Ryan, nazvana Kako je Harry upoznao Sally. (6)Dobro, bilo je tu još par nebitnih stvari poput pada Berlinskog zida koji je označio kraj komunizma, al’ to je onak’, politika. Dosadno!
U svakom slučaju, Kako je Harry upoznao Sally prati životnu priču Harry Burnsa i Sally Albright, dvoje sveučilišnih magistara u Chicagu. Film se uvelike bavi muško-ženskim odnosima te je posebno poznat po pokušaju odgovora na vječno pitanje: „Mogu li muškarci i žene ikada biti prijatelji“.
Glavni protagonist filma ponudio je odgovor kojega je većina nas već ranije čula u određenom obliku
„Niti jedan muškarac ne može biti prijatelj sa ženom koju smatra privlačnom jer uvijek želi spavati s njom.“
Htio bih podsjetiti sve vas koji ste počeli odobravajući kimati glavom da je riječ o filmu iz Hollywooda. A slušanje životnih savjeta baziranih na hollywoodskim filmovima je dosta iluzorno, ako ne i vrlo opasno. Kao prvo, treba imati na umu da je Harryjev lik uvelike baziran na redatelju filma, Bobu Reineru. Okvirna radnja filma opisuje Reinerov samački život nakon razvoda.
Dopustite mi da ponovim. Redatelj filma, na kojem je baziran glavni lik filma, koji „rješava“ misterij muško-ženskih prijateljstava, prije snimana filma prošao je kroz razvod. Zli jezici rekli bi da ovaj sitan detalj ne daje kredibilitet Harryjevoj izjavi.
Nadalje, ostatak radnje samo dokazuje u kolikoj se mjeri hollywoodski filmovi razlikuju od stvarnog života. Ne treba ni napominjati da na kraju filma, nakon svađa i drame, Harry i Sally završe zajedno. Harry izjavi ljubav Sally (!) na Staru Godinu (!) i uvjeri ju da su suđeni jedno drugome (??!) nakon što Sally pokaže sumnju prema zajedničkoj budućnosti.
Jer život tako funkcionira, jelda? Nimalo isklišejizirano. „Uvjeravanje“ nekoga da bude u vezi s nama obično je odličan način za započinjanje nečega novog, zar ne?
Kad bih bio obrazovan, kulturan i pristojan gospodin, rmožda bih ustvrdio da imam određene sumnje u vezi Harryjeve rečenice. Da ju uzimam cum grano salis. Međutim, s obzirom da nisam, izraziti ću svoje mišljenje na puno direktniji i vulgarniji način.
Harryjev stav je totalno sranje!
KAKO JE HARRY UPOZNAO SALLY SJEBAO SVE NAS
Ono što me najviše nervira u vezi Harryja je količina zadrtosti i zatucanosti u njegovim riječima. Njegovu tvrdnju smatram užasno ignorantskom zbog toga što je pregeneralna. Harry u osnovi uspoređuje Homo sapiensa s njegovim pretcima, u potpunosti zanemarujući društveni napredak od doba mamuta i špiljskih ljudi. On se fokusira isključivo na nagon, na emocije i sugerira da je moderni muškarac također nesposoban kontrolirati svoje postupke i želje.
Kad bih ja bio Sally, vjerojatno bih Harryja pitao neko od sljedećih pitanja:
- Znači li to da ljudi ne mogu biti u dobrim odnosima sa svojim bivšim partnerima? Ili, nedaj Bože, biti prijatelji s njima? Čak i nakon što je puno vremena prošlo? S velikom se sigurnošću može tvrditi da je faktor privlačnosti i dalje prisutan tu negdje.
- Znači li to da dvoje odraslih oženjenih ljudi koji možda i smatraju jedno drugim privlačnim, trebaju izbjegavati ikakav odnos kako bi smanjili šanse za varanjem svoje bolje polovice?
- Znači li to da bismo svi trebali živjeti kao Dan Bilzerian?
Kada bolje razmislim, nemojte odgovarati na posljednje pitanje.
U svakom slučaju, direktna posljednica Harryjevoga stava je vjerovanje da muškarac i žena koji smatraju jedno drugo atraktivnim ne mogu provoditi vrijeme nasamo bez seksualnih konotacija. I ako su seksualne konotacije neprikladne u određenom slučaju, jedini način prevencije je prekid ikakve interakcije. Takvo zagovaranje društvenih podjela izaziva osjećaj kao da živim u 14. stoljeću.
Ili u Saudijskoj Arabiji.
Možda će netko reći da previše dramatiziram zbog jedne jedine rečenice iz jednog jedinog filma. Nažalost, ovdje se ne radi samo o spomenutom filmu. Harryjev način razmišljanja je sveprisutan u našoj kulturi. Primjerice, u jednom intervjuu, potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Mike Pence, je izjavio kako smatra da je neprikladno da muškarac izađe na večeru s bilo kojom pripadnicom suprotnog spola osim sa svojom ženom. U istome članku, jedan konzervativni bloger je napravio korak dalje i ustvrdio da postoje samo dvije situacije u kojima je prikladno jesti nasamo sa osobom suprotnog spola:
„Planiranje zabave iznenađenja ili sprovoda svojega partnera. I to je to.” (7)The Guardian: Mike Pence Doesn’t Eat Alone
Ok, takve izjave ne iznenađuju previše ako uzmemo u obzir da dolaze od nekoga veoma bliskom Donaldu Trumpu. Ali ponovno, nije riječ samo o Mike Penceu i konzervativnim blogerima. U jednoj anketi, četvrtina ispitanika je ustvrdila da su privatni poslovni sastanci s kolegama suprotnog spola neprikladni. Dvije trećine ispitanika je ustvrdilo kako je potrebna dodatna pažnja u blizini osoba suprotnog spola u radnom okruženju. Većina žena i skoro polovica muškaraca je ustvrdilo kako je neprikladno izaći na večeru ili popiti piće sa osobom suprotnog spola koja nije bračni partner. (8)New York Times: Member of the Opposite Sex at Work Gender Study
Kao što je očekivano, ovakav stav pogotovo je raširen u muškoj literaturi. Primjerice, jedan članak sa stranice artofmanliness(9)Artofmanliness: Can Men And Women Just Be Friends savjetuje sve oženjene muškarce da:
„… budu mnogo oprezniji glede prijateljstava s osobama suprotnog spola. Osobno bih rekao da, nakon vezanja uz određenu osobu, muškarac ne bi trebao imati prijatelje suprotnog spola s kojima se druži bez prisustva svoje bolje polovice. “
Doduše, čak i ženska literatura dijeli slično mišljenje. Primjerice, jedan od popularnijih ženskih časopisa, Cosmopolitan, redovito savjetuje žene kako da se postave prema suprotnom spolu. Jedan od popularnih članaka je znanstveno(10)Ako stvarno želite ubrojiti „studiju” napravljenu na 88 SREDNJOŠKOLSKIH muško-ženskih prijatelja pod znanost : Men And Women Cant Just Be Friends dokazao da žene i muškarci ne mogu biti prijatelji.(11)Cosmopolitan: When Harry met Sally Was Right
A onda sam mu rekla…Hej, mogli bismo biti prijatelji
Osobno, držim da je naše društvo jako nezdravo ako ograničavanje kontakata između muškaraca i žena postaje nova društvena norma. Mislim da je postojanje pitanja poput : „Koji su vaši pogledi na oženjene muškarce koji večeraju sa ženskim prijateljicama?” na Quori dosta tužno.
Čini mi se da je uzrok takvog ponašanja rastuća nesigurnost pojedinaca koji stupaju u vezu. Umjesto rješavanja tih nesigurnosti na zdrav način, društvo nas uvjerava da je nepovjerenje prema partneru nužno za održavanje te veze. Smatram da je takvo ponašanje manipulativno. Što je još važnije, ponašajući se na taj način, fokusiramo se na posljedicu, a ne na stvarni uzrok naše nesigurnosti. Poticanjem nepovjerenja prema partneru ulazimo u začarani krug u kojem se nepovjerenje i nesigurnost izmjenjuju i konstantno rastu.
Kad sam već spomenuo Quoru, Franklin Veaux, autor knjige Više od dvoje: praktični vodič kroz etičnu poliamoriju (12)Franklin Veaux: More Than Two: A Practical Guide to Ethical Polyamory je sumirao loše strane ovakve segregacijske politike u odgovoru na gore spomenuto pitanje. Mislim da njegov odgovor sadrži više-manje sve bitne razloge zbog kojih sam ranije riječi iz Harrjevih usta usporedio sa stvarima koje izlaze iz njegove stražnjice:
„Moj stav u vezi oženjenih muškaraca koji večeraju sa ženskim prijateljima je da živimo u duboko nezdravom društvu koje nas uči da budemo nesigurni, nepovjerljivi i sumnjičavi i da imamo nisko samopoštovanje. Nesigurni ljudi s niskim samopouzdanjem često žive svoj život u strahu umjesto u užitku, vječno uplašeni da će izgubiti svojeg partnera, i zbog toga polude zbog večera. Ili automobilskih vožnji. Ili prijateljstava. Ili više-manje bilo kakve interakcije između njihovih partnera i pripadnika suprotnog spola.
Mislim da je cijeli sustav jedna velika sramota. Mislim da je to gadan, neugodan i bolan način života. Mislim da nesigurnost upravo potiče stvari kojih se bojimo; kada ne vjerujemo vlastitom partneru ili pokušavamo ograničiti njegov društveni život, povećavamo šanse da će partneru dozlogriti takav tretman i da će nas napustiti.
Mislim da je sva ta patnja jako, jako nepotrebna.” (13) Quora: What are your views on married man having dinners with female friends – Franklin Veaux Answer
KAKO JE VJEKO UPOZNAO VJEKU
U dosadašnjem sam dijelu naširoko razglabao o tome kako se muško ženski odnosi i prijateljstva percipiraju na nezdrav i izopačen način u našem društvu. Moguće je međutim, da nisam odgovorio na neka ključna pitanja, poput: „ Ali svi ovi protuargumenti nisu niti u jednom trenutku spomenuli privlačnost? Rekao si da imaš dobre četiri prijateljice iz srednje škole, ali nisi se niti u jednom trenutku osvrnuo na to jesi li ih smatrao privlačnima? I kako si, zaboga, postao tako zgodan, Vjeko?“
Slažem se da bi bilo poprilično pretenciozno tvrditi da privlačnost ne igra nikakvu ulogu. Mnoge sretne veze i uspješni brakovi su započeli kao prijateljstvo. I ako se prisjetite uvoda u članak, simpatija na koju sam se referirao je u tom trenutku bila moja dobra prijateljica, koju sam poznavao nekoliko godina. Samo nekoliko mjesec prije tog „spoja“, okončala je šestogodišnju vezu; njezin bivši dečko je također moj dobar prijatelj.
Što me ne čini samo licemjerom, nego i stvarno lošom osobom.
U svakom slučaju, hrpame je pitanja počela mučiti nakon te kratke epizode. Kako je moguće da sam u potpunosti izgubio glavu za ovom konkretnom prijateljicom kada mi se to nikad nije događalo s postojećim pirjateljicama? Jesam li se uistinu samo družio s njom s nadom da ćemo završiti skupa kako je ona i pretpostavila? Jesu li ljudi poput Mike Pencea i Harryja na kraju krajeva u pravu?
Muke su trajale neko vrijeme. Ali u konačnici sam shvatio da mi je moja analitička strana još jednom zakomplicirala život i da bi stvari trebali funkcionirati na puno jednostavniji način. Prije svega, mislim da su pitanja poput „Jesi li se družio sa mnom samo zato što…“ tužna posljedica društva u kojem živimo. Fama da muškarci i žene ne mogu biti prijatelji je dovela do toga da žene stalno preispituju imaju li muškarci neke skrivene namjere i djeluju li pod tajnim ugovorima s ciljem da spavaju s njima?
Moj odgovor je bio iskren. Da, počeli smo se družiti kao prijatelji. Razgovarali smo, šalili smo se, smijali zajedno. Ponašali smo se kako se bilo koje dvoje prijatelja ponaša. Sve je funkcioniralo kao prijateljstvo sve do trenutka dok ona nije postala „single” i dok ja nisam u potpunosti izgubio glavu.
Drugo, izgubio sam glavu jer svi ponekad izgubimo glavu za nekim. Izgubimo glavu za prijateljima i izgubimo glavu za potpunim neznancima. Nemamo previše kontrole oko toga; ne možemo previše birati koga ćemo smatrati privlačnim. Ova tvrdnja se može činiti dosta kontradiktornom s prethodnim pljuvanjem Harryja i društva u kojem živimo. Ali već smo ustvrdili da sam veliki licemjer, nismo li? Osim toga, niti u jednom trenutku nisam osporavao činjenicu da prijateljstva s faktorom privlačnost mogu dovesti do nečega više. Osporavao sam činjenicu da ona to nužno moraju.
Jer, ono oko čega IMAMO izbor su naši postupci bazirani na toj privlačnosti. Na nama je da reagiramo u tim situacijama. Čak i ako nam je netko privlačan, to ne znači da trenutno trebamo trčati za tom osobom. Znam da većina ljudi smatra da onoga trenutka kada nam je netko privlačan trebamo nešto poduzeti. Da ukoliko to ne napravimo lažemo sami sebe. Da smo potpuni kukavice.
Ali što je sa svim ostalim faktorima, poput kompatibilnosti? Društvenim okolnostima? Različitim životnim stavovima? Činjenicom da ljubav nije dovoljna? (14)Mark Manson: Love Is Not Enough Čak i ako smo dobri prijatelji s nekom osobom, to ne znači da smo u potpunosti kompatibilni. Bismo li trebali svemu progledati kroz prste samo zato jer nam se nekoliko puta digao?
U mom konkretnom primjeru, odlučio sam izraziti svoje osjećaje. Ona je odlučila izraziti suprotno. Gledajući unatrag, trebao sam shvatiti da to što smo bili prijatelji ne znači da neće tako reagirati. Da smo… ne… da SAM bio malo zreliji, prihvatio bih to kao savršeno normalnu činjenicu i nastavio dalje sa životom.
Nažalost, ponašajući se kao privilegirani šupak, nisam se mogao pomiriti s realnošću. Nakon tog razgovora ponovno sam imao izbor i izabrao sam se ponašati na najgori mogući način. Odlučio sam ju kriviti za sve uz pomoć popularnih „nije pošteno“ i „trebala si“ fraza. Takav obrazac ponašanja uništio je ne samo bilo kakve romantične šanse, već i cjelokupno prijateljstvo.
Mislim da njezino odbijanje nije automatski trebalo rezultirati krajem prijateljstva. Naravno, nastavak prijateljstva sigurno bi uključivao brojne prepreke. Ali de facto bilo koje prijateljstvo u pojedinoj fazi nailazi na raznorazne prepreke, neovisno o spolu. Slažem se da muško-ženska prijateljstva zbog cijelog niza razloga imaju pokoju prepreku više za nadvladati, ali te prepreke definitivno ne bi trebale biti nepremostive. (15)Psychology Today: Can Men and Women Be Friends
Spomenuo sam ranije četiri dobre prijateljice koje poznajem od srednje škole. Kad god diskutiram o temi muško – ženskih prijateljstava, spomenem ih kao savršen primjera da platonski odnosi između muškaraca i žena uistinu postoje. I to ne znači da ih ne smatram privlačnima. Faktor privlačnosti jednostavno nikada nije bio ključ na kojemu se naš odnos bazirao. Osim kratke „oh-gle-obraća-pažnju-na-mene“ simpatije prema jednoj od njih u srednjoj školi, nikada nisam izgubio glavu za ijednom od njih. Uvijek je bio neki razlog, neka druga simpatija; nikada nije bilo dovoljno jake ponude da uistinu i djelujem na temelju te privlačnosti. I iz nekog razloga, tuđe sugestije da ne mogu imati ženske prijatelje i da bih trebao nešto poduzeti samo zato jer su to… cure… su mi bile glupe.
Nisam vidio razlog za prekidanjem prijateljstava. Družili smo se u srednjoj školi i nastavili se družiti tijekom faksa. Provodili smo vrijeme zajedno, provodili smo vrijeme odvojeno, nastavili biti potpora jedni drugima. Nema teme u životu koju nismo barem površinski dotaknuli u našim razgovorima. Jednu od njih sam čak posjetio potpuno sam za vrijeme njezinog Erasmusa u Sevilli.
Hrpa ljudi mi je rekla da je to čudno. Neki su me zvali aseksualnim, pitali se što ne valja sa mnom i komentirali da to što radim nije prirodno. Poznati socijalni stereotipi. Bilo mi je teško objasniti da ju cijenim kompletno kao osobu. Da mi je super provoditi vrijeme s njom bez fizičkog kontakta. Da nema šanse da propustim priliku da posjetim Sevillu i provedem vrijeme s prijateljicom samo zato jer netko smatra da je to neprikladno. Da mi odgovor na pitanje: „Što ako“ nikada nije bio bitan.
Da si nisam ni postavio to pitanje!
Footnotes
