Zajebi Svoju Privilegiranost

Bilježnica smrti (eng. Death Note), poznati japanski anime/manga prati priču genijalnog srednjoškolca Lighta Yagamija. Jednoga dana Light pronađe neobičnu bilježnicu u dvorištu škole i uskoro otkrije da bilježnica ima nadnaravne moći. Kada se ime neke osobe napiše u nju, ta osoba trenutno umire od srčanog udara.

Zvuči zabavno? Postaje još bolje.

Inicijalno, Light odlučuje iskoristiti bilježnicu za eliminiranje svih „loših“ ljudi sa zemaljske kugle. Počinje pogubljivati raznorazne kriminalce bez milosti. Glas o ubojstvima se pročuje te Light ubrzo dobiva ime Kira,  ime izvedeno od japanskog izgovora riječi ubojica (eng. killer). Međutim, vrlo brzo nakon upisivanja prvih par imena u bilježnicu, stvari počinju izmicati kontroli. Zanesen svojom vizijom pravde, Kira počinje sanjati svijet u kojem je život dopušten samo ljudima koji zadovoljavaju moralne standarde koje je on sam propisao. Čak se otvoreno naziva bogom tog novog svijeta.

Kirin koncept pokazuje se kao velika zabluda. Njegova percepcija „lošega“ je vrlo relativna. Kako radnja serije napreduje, svatko tko se protivi njegovoj viziji novoga svijeta automatski pripada u kategoriju „loših“. Takav se protivnik smatra prijetnjom i treba biti eliminiran pod svaku cijenu. Na taj način, Kira počinje ubijati i policajce i nevine ljude. Na kraju čak i njegov vlastiti otac ne biva pošteđen i postaje žrtvom Kirinih manipulacija i planova. Jedina je utjeha što njegovi zločini ne prođu nekažnjeno; na kraju serije jedan drugi briljantni student uspijeva nadmudriti Kiru.

Jesam li već spomenuo koliko je to šarmantna serija?

U svakom slučaju, postavlja se sljedeće pitanje – kako je izrazito inteligentan students s razumljivim, ali diskutabilnim moralnim načelima uspio postati izopačeni serijski ubojica s iritantnim manijakalnim smijehom tipičnim za anime i mange?

Mislim da je odgovor vrlo jednostavan. Prepustio se osjećaju privilegiranosti.

DOBAR, LOŠ, NIETZSHCE

Naravno, autor Bilježnice smrti Tsugumi Ohba nije prva osoba koja je koketirala s koncepcijom „lošega“ i „dobroga“. Otprilike 100 godina prije njega, njemački filozof Friedrich Nietsczhe je došao do vrlo sličnih zaključaka u jednom od svojih Eseja. ⁽¹⁾Friedrich Nietzsche: On the Genealogy of Morals

Nietzsche je napisao da je kroz stoljeća koncept „dobroga“ definirala određena skupina ljudi, koju on naziva aristokratima:

„ Mnogo češće su sami dobri, tj, aristokrati, moćnici, visoko pozicionirani, oni plemenitoga uma , bili ti koji su smatrali da su dobri, u odnosu na sve one niskog staleža, neplemenitoga uma, vulgarne i plebejce.

Dakle, aristokrati ne definiraju dobro na bazi univerzalnih moralnih principa, već na bazi vlastitih stavova:

„Aristokrat…razvija ideju dobroga spontanto i trenutno, to jest, iz samoga sebe, i uz pomoć tog materijala stvara koncepciju „lošega“. „

Mislim da je upravo ova greška u koracima ono zbog čega je Kira opravadavao svoje postupke. On osobno nije vidio ništa pogrešnoga u njima. Na kraju krajeva, on se samo rješavao svega „lošega“ i činio svijet boljim mjestom za svakoga, zar ne? Upravo je to trenutak u kojem je element privilegiranosti ključan. Stvaranje moralnog okvira u kojem je Kira „dobar“, a svi protiv njega „loši“ automatski ga je postavilo iznad tih ljudi.

Po posljedni put prepuštam riječ Nietzscheu:

„Ideja političke superiornosti uvijek vodi prema ideji psihološke superiornosti.“

A vlastita superiornost automatski nam dopušta da stvari radimo na svoj način.

PRIVILEGIRANOST

Jednostavno rečeno, privilegiranost je osjećaj prava na nešto. To „nešto“ može biti bilo što. Privilegiranost je smatranje da imamo pravo na osnovnu medicinsku skrb. Privilegiranost je pretpostavka da bi naša plaća trebala doći na vrijeme. Privilegiranost je pretpostavka da je savršeno normalno gurnuti svoj kovčeg asistentu koji nas dočeka na aerodromu.

Iz gornjih primjera očito slijedi da nisu svi oblici privilegiranosti nezdravi. Psiholozi tvrde da je privilegiranost esencijalni dio dječjeg psihološkog razvoja. Činjenica da djeca sebe smatraju posebnima neizbježan je dio shvaćanja vlastite važnosti. Zadatak je roditelja da ne dopusti razvijanje tog osjećaja važnosti do mjere u kojoj dijete ne prepoznaje i ne respektira prava drugih ljudi.  ⁽²⁾Psychology Today: What Makes Some People Feel Entitled

Također, određena doza privilegiranosti u kasnijim fazama života pomaže ljudima u održavanju i utvrđivanju osobnih granica. Primjerice, pretpostavimo da osoba smatra da ima pravo na normalan godišnji odmor jednom godišnje. Čak i ako joj njezin poslodavac pokuša uskratiti to pravo, osjećaj privilegiranosti povećava šansu da će se ta osoba zauzeti za sebe i boriti za svoja prava.

Da nije bilo ovog zdravog oblika privilegiranosti, žene vjerojatno nikada ne bi dobile glasačka prava. Ropstvo vjerojatno nikada ne bi bilo ukinuto. ⁽³⁾Okej, priznajem da svi ovi društveni fenomeni nisu bili isključivo rezultat privilegiranosti.  Uzrokovao ih je cijeli niz faktora, poput društvene i ekonomske klime, osjećaja kontrole, itd. Ipak, za potrebe ovog članka, dopustite mi da uzmem određena pojednostavljenja u obzir, kako bih jasnije ilustrirao način na koji privilegiranost može dovesti do određenih promjena  Nogometaši ne bi nikada imali priliku potpisivati astronomske ugovore da nije bilo ne previše poznatog belgijskog nogometaša prema kojemu je nazvano poznato Bosmanovo pravilo. ⁽⁴⁾SkySports: How the Bosman Rule changed football

Okej, okej, priznajem, možda sam malo pretjerao. Možda ovo i nisu najbolji primjeri prirodne privilegiranosti, slažem se.

Zašto bi žene uopće trebale glasati?

Ovaj… gdje sam ono bio? Ah da.. iako je određena doza privilegiranosti izrazito bitna apropo samopoštovanja i samopouzdanja, jako je važno izbjeći osjećaj prema kojemu automatski imamo pravo na sve što zaželimo. Takav oblik privilegiranosti, kod kojega postoji velika vjerojatnost zanemarivanja prava drugih ljudi,  poznat je kao narcisistički oblik privilegiranosti.

NARCISISTIČKI OBLIK PRIVILEGIRANOSTI

Psiholog Ryan Holiday je opisao narcisistički oblik privilegiranost na sljedeći način ⁽⁵⁾Ryan Holiday: Ego is the Enemy:

„ Privilegiranost pretpostavlja: Ovo je moje. Zaradio sam to. U isto vrijeme, privilegiranost zanemaruje druge ljude jer ne vrednuje tuđe vrijeme jednako kao vlastito. Privilegiranost umara druge ljude. Privilegirane izjave iscrpljuju ljude koji rade za nas i s nama, a koji nemaju drugoga izbora nego šutjeti i trpjeti. Privilegiranost precjenjuje naše vlastite sposobnosti, velikodušno procjenjuje našu perspektivu i stvara nerealna očekivanja. „

Nije nužno biti veliki ljubitelj nečega opskurnog poput Japanskih anime-a za nabrajanje primjera narcisističkog oblika privilegiranosti. Dovoljno je pogledati povijest čovječanstva. Iako nerado potvrđujem utemeljenost poznatog Godwinovog zakona ⁽⁶⁾Wikipedia: The Godwin’s Law, nacistička Njemačka je vjerojatno najočitiji primjer u kojem je privilegiranost otišla u totalno pogrešnom smjeru. Hitler i njegovi najbliži suradnici nisu vidjeli ništa lošeg u osuđivanju šest milijuna ljudi na smrt u plinskim komorama.

Naravno, Hitler je vjerojatno esktreman, ali definitivno ne i jedini slučaj političkog vođe koji se prepustio političkoj privilegiranosti. Aleksandar Veliki također je dobar primjer. Smatrao je da ima pravo poslati vojsku na drugi kraj svijeta i riskirati živote vojnika samo kako bi se upisao u povijesne knjige.

Napoleon Bonaparte. Slanje vojske u Rusiju samo kak…mislim da ste skužili.

Svi ti osvajači imali su slične probleme s vlastitim egom. Kao i kod Kire, uslijed narcisističke privilegiranosti uvjerili su se da su neki oblik bogova u svojem vlastitom svijetu. Nisu vidjeli ništa pogrešno u uzrokovanju smrti milijuna ljudi, samo kako bi zadovoljili svoj osjećaj veće vrijednosti.  Uvjeren sam da su bili uvjereni da imaju fizičko pravo na različite dijelove zemaljske kugle.

Pablo Escobar također je odličan primjer koji pokazuje kako narcisistička privilegiranost može dovesti do izrazito arogantnog i nasilnog ponašanja. Za vas koji niste upoznati s njegovim likom i dijelom, ili niste nikad proveli večer uz Netflix and chill, Escobar je vjerojatno najpoznatiji diler svih vremena. Na vrhuncu moći, kartel iz Medellina kojim je on ravnao distribuirao je 80 % ukupnog kokaina u svijetu. ⁽⁷⁾Wikipedia: Pablo Escobar

Netflixova serija Narcos, snimana na temelju Escobarovog života, uvjerljivo dočarava njegov karakter. Privilegiranost je očita u mnogim scenama; meni je posebno impozantan bio njegov monolog u trećoj epizodi druge sezone:

„ Sve što ovdje vidite je moje. Sve što imate, imate zato što sam vam ja dopustio da to imate. Sve što mislite da štitite, štitite za mene.“

I da, svjestan sam da gledam puno previše televizije. Ali imam svako pravo na to, pustite me na miru!

PRIVILEGIRANOST U MENI

„Ali Vjeko, navedeni primjeri poznatih osoba ekstremni su oblici privilegiranosti. Ja uopće nisam takav; zašto si me natjerao na čitanje svih ovih gluposti kada sam mogao i ja provesti večer uz Netflix and chill.“

Da budem iskren, veliki dio života i sam sam imao taj stav. Smatrao sam se savršeno pristojnim momkom koji je većinu stvari zaradio napornim radom. Ipak, nakon otkrivanja rada Roberta Glovera i takozvanog sindroma „pristojnog momka“, počeo sam otkrivati obrasce u svojem sadašnjem i prošlom ponašanju koji sadrže visoku razinu privilegiranosti.  ⁽⁸⁾Robert Glover: No More Mr. Nice Guy

Primjerice, u svojoj knjizi Glover opisuje koncept tajnih ugovora. Tajni ugovori u svojoj srži znače da radimo stvari za druge ljude ne zato da im pomognemo, nego da dobijemo nešto zauzvrat. Tajni ugovori su dobar stari, „A što ja imam od toga“ način interakcije s drugim ljudima.

Uzevši u obzir da sam bio neki tip štrebera u svojim školskim danima, uvijek sam imao određenih problema u povezivanju s drugima i stvaranju prijateljstava. Kako bih si taj zadatak pojednostavio, nesvjesno sam u potpunosti odlučio igrati ulogu razrednog štrebera. Posuđivao sam ljudima zadaće. Pomagao sam im pod testovima. Objašnjavao sam predmete ljudima koje nisam trpio, i koji nisu trpili mene, ako bi me samo pitali.

Naravno, nema ništa lošeg u tome da pomažemo i podupiremo ljude oko sebe. Problem je bio u tome što je moja motivacija za to bila potpuno pomaknuta. Nisam nikome bezuvjetno pomagao, samo pomaganja radi. Ne. Svaki pojedini postupak je uključivao tajni ugovor određene vrste.

Pomagao sam prijateljima kako bih ih zadržao i natjerao da me još više vole. Pomagao sam djevojkama s nadom da će cijeniti moje postupke i izaći na spojeve sa mnom. Pomagao sam onima koji mi nisu bili prijatelji kako bih ih natjerao da promijene svoje mišljenje o meni.

Dosta patetično, nije li?

Ironično, moji pokušaji nisu donosili plodove. Ljudi bi prekršili svoj dio tajnog ugovora. Mnogi me i dalje ne bi posebno voljeli. Djevojke ne bi izlazile na spojeve sa mnom. Takav tijek događaja bi me obično poprilično razljutio, samo zbog mojeg osjećaja privilegiranosti. Kada sam pomagao drugima, smatrao sam da imam potpuno pravo očekivati pozitivnu povratnu informaciju zauzvrat. Koja je obično izostala.

Stvari su dodatno izmakle kontroli za vrijeme mojih studentskih dana. U Hrvatskoj postoji određena fama oko Fakulteta elektrotehnike i računarstva. Mnogi taj fakultet smatraju „elitnim“. Za nesigurnog i zbunjenog 19-godišnjaka poput mene, takva fama bila je zadnja stvar koja je trebala. Poprilično brzo me udarila u glavu na najgori mogući način.

Dan-danas se sjećam kako sam se tijekom svoje brucoške godine osjećao privilegiranim biti dijelom elite. To je rezultiralo bezbrojnim „šalama“ na račun drugih fakulteta. To se nesvjesno odrazilo u razgovorima s drugim ljudima koji nisu upisali „elitni“ fakultet poput mene. To je, zaboga, eskaliralo kad sam jednoj studentici farmacije na zabavi rekao da nema pravo jesti u našoj kantini i da se gubi u svoju.

Da se čovjek zapita kako me uopće netko pozvao na zabavu.

U svakom slučaju, najgora stvar u cijeloj priči je činjenica da mi je trebao dugi niz godina da u potpunosti shvatim svoje ponašanje. Trebao mi je dugi niz godina da shvatim kako je „humor“ u mojim rečenicama bio obrambeni mehanizam i da sam podsvjesno stvarno vjerovao u sve te gluposti o inženjerima kao višoj kasti. Ipak, koliko god bolno to saznanje bilo, bilo je i vrlo poučno. Danas mi je mnogo lakše detektirati naznake privilegiranosti.

Ne samo u meni, nego i u drugim ljudima.

PRIVILEGIRANOST U DRUGIMA

Detektiranje privilegiranosti u drugim ljudima nije uvijek jednostavno i jednoznačno kao u slučaju Hitlera, Napoleona i Kire. Ponekad razlučivanje između zdravog i narcisističkog oblika može biti poprilično nejasno. Američki psiholozi Ackerman i Donellen proveli  su kompliciranu studiju punu statističkih parametara u kojoj su pokušali odrediti pokazatelje narcisističkog ponašanja. Studija nije dovela do konkretnog zaključka. ⁽⁹⁾What Does the Narcissistic Personallity Inventory Really Measure

Dodatne poteškoći prilikom otkrivanja narcisističke privilegiranosti u drugima stvara sama priroda narcisističke privilegiranosti. Prema blogeru i poznatom piscu Marku Mansonu, narcisistički oblik privilegiranosti se manifestira na dva načina: ⁽¹⁰⁾Mark Manson: Subtle Art Of Not Giving a Fuck

• Ja sam superioran, a svi ostali inferoirni pa zaslužujem poseban tretman.
• Ja sam inferioran, a svi ostali superiorni pa zaslužujem poseban tretman.

Bitno je napomenuti da privilegiranost nije uniformna. Mnogi privilegirani ljudi često balansiraju između dviju gore navedenih kategorija. Moja „Ja sam štreber a vi ste svi kul klinci“ očito pripada drugoj kategoriji, dok je moj kompleks superiornosti za vrijeme fakulteta vezan uz „Ja sam zakon“ kategoriju.

I dok je većina mojih prijatelja kritizirala moje ponašanje prema studentici farmacije, nitko nije niti najmanje sumnjao u moje namjere i motivaciju iza prijašnjih postupaka u školi. Drugim riječima, detekcija „mentaliteta žrtve“ i prepoznavanje istoga kao oblika privilegiranosti je često neizvediv zadatak.

Nedavno sam se podsjetio tih poteškoća nakon čitanja komentara ispod članka koji je opisivao interijer luksuznog doma kojeg je jedan istarski bračni par pripremio za svoju mirovinu. Komentatori na društvenim mrežama bili su bespotrebno grubi, pogotovo kada se uzme u obzirda je poanta članka bila promocija dizajnera interijera koji je dom uredio, a ne samopromocija navedenog bračnog para.

Jedan komentar mi je posebno ostao u sjećanju. Neka starija gospođa je napisala sljedeće:

„ Pitam se kako si ,zaboga, mogu priuštiti takav stan. Ja rintam cijeli život, i nitko mi nikad ništa nije dao.“

Iz nekog razloga, ova izjava me u potpunosti raspizdila. Komentar je prožet ljubomorom i zlobom, a očekivanja da bi netko nešto gospođi trebao dati su trenutno upalila moj alarm za privilegiranost. Ipak, rekao sam samom sebi, Vjeko, nemoj suditi prebrzo, ne znaš ništa o toj osobi, ne znaš njezinu životnu priču.

Skoro bih i zaboravio tu epizodu da kasnije toga dana nisam išao obaviti kupovinu . Na izlazu iz dućana sreo sam sredovječnu gospođu sa znakom:

„Moja životna situacija me natjerala da tražim pomoć drugih ljudi. Bez ljudi dobroga srca poput vas, neću biti u mogućnosti platiti svoju stanarinu. „

Obično kada vidim radno sposobne ljude pobjegnem glavom bez obzira ⁽¹¹⁾Znam, znam, smeće sam od osobe! Kao da vi to ne radite!. Iz nekog razloga, izraz lica ove gospođe kombiniran s natpisom me uvjerio u njezinu iskrenost. Prišao sam joj, dao malu svotu novaca i upitao ju kako se našla u situaciji u kojoj je. Nikad nisam napravio ništa slično i nisam znao kakav odgovor očekivati. Na moje veliko iznenađenje, vrlo mirnim glasom je odgovorila da su i ona i njezin muž izgubili poslove, a da im stanarina mjesečno dolazi na naplatu.  Prihvaćaju bilo kakve poslove i nikada ne odbijaju priliku, ali nažalost, ne uspijevaju dobiti nikakav trajni posao.

Kako bi skrbili za dvoje djece i osigurali im koliko toliko pristojan život, odlučili su se za radikalne mjere. Jadna žena stoji na istome mjestu po snijegu, po vrućini, po kiši i po zimi. Bio sam fasciniran izostankom ikakve gorčine u njezinom tonu i izostankom ikakvog osjećaja privilegiranosti. Bez obzira na izrazito tešku situaciju u kojoj se našla, nikada nije tražila nešto što joj ne pripada, niti je pretpostavila da joj njezina životna situacija automatski daje pravo da joj netko pomogne. Odlučila je sama preuzeti odgovornost za svoje probleme. Razlika između nje i gospođe s interneta je bila nevjerojatna.

Stoga, draga gospođo koja komentira na društvenim mrežama, jeste li vi stajali na nogama kroz snijeg, vrućinu, kišu i hladnoću? Jeste li ikada iskazali ekstra trud kroz svoj život? Jeste li probali ponaći alternativni izvor zarade nakon posla, kad vam je novac tako važan? Jeste li ikada pokušali preuzeti potpunu odgovornost za svoje postupke i rezultate tih postupaka?

Jeste li uložili vrijeme razvijajući određenu vještinu? Jeste li ikada, na ikakav način, pokušali zaslužiti to „nešto“ što bi vam „netko“ trebao „dati“?

Ako je odgovor na sva ta pitanja ne… Onda imam samo jednu stvar za reći.

Zajebi svoju privilegiranost.